“Imao sam lakši udes s vozilom koji mi je skrivio vozač, osiguran kod osiguratelja X. Šteta je minimalna (cca 700 kn). Na moje traženje da mi krivac plati tih 700 kuna, ili da plati limaru, on bezobrazno i drsko odbija, jer - kaže prepotentno - nema ništa sa mnom i upućuje me na svoga osiguratelja, što ja ne želim. Želim da mi krivac plati štetu, a on neka se obračunava sa svojim osigurateljem, s kojim ja ne želim imati posla… Pitanje na koje molim odgovor je: da li ja moram tužiti osiguratelja krivca da bi dobio naknadu štete i izvrći se svim tim neugodnostima, dok se krivac smijulji mojim mukama?”
Svaki štetnik odgovara oštećenome za štetu koju mu je uzrokovao - u slučaju sudara dvaju vozila - svojom krivnjom. To što je štetnik osiguran od odgovornosti kod osiguratelja ne znači da njegova odgovornost prestaje. On i dalje ostaje odgovoran za prouzročenu štetu i oštećeni može birati od koga će tražiti naknadu štete: od štetnika samoga, od osiguratelja kod kojega je štetnik osiguran od automobilske odgovornosti, ili od obojice (koja odgovaraju solidarno). Ovo pravo na izbor oštećenoga od koga će tražiti naknadu štete ne dira ni Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Zakon u čl. 11. st. 1. određuje: “Odštetni zahtjev oštećena osoba može podnijeti neposredno odgovornom osiguratelju”.
Dakle, Zakon daje mogućnost oštećenome (oštećeni može) da traži naknadu štete izravno od štetnikova osiguratelja, ali ga ne sili da to i učini (ne piše mora). Naš čitatelj stoga može, radi “kazne” tužiti za pretrpljeno štetu i samog štetnika, koji mu se sada “smijulji”. Time neće dobiti puno, jer će se štetnik, vjerojatno, javiti svome osiguratelju koji će preuzeti njegovu parnicu ili pak vođenje parnice. Pravo oštećenoga da traži (i tuži) naknadu štete izravno od osiguratelja kod kojega je štetnik osiguran od odgovornosti uvedeno je isključivo u interesu oštećenih osoba, kojima se tako daje mogućnost naplate štete od sigurnijeg, ekonomski jačeg i dostupnijeg dužnika. No, to pravo oštećeni, iz raznoraznih razloga, ne mora koristiti.
