Zakon o sigurnosti prometa na cestama nije precizno odredio postupak testiranja na droge i način otkrivanja vozača koji su pod drogom
„Nekoliko posljednjih teških prometnih nesreća zbilo se a da se u javnosti zapravo ne zna uzrok, pa jedni kažu umor vozača, drugi djelovanje lijekova koje uzima vozač, treći djelovanje alkohola, što se u javnosti brzo sazna, a neki spominju drogiranje vozača... Zanima me kako stoje obvezno osiguranje auta i vožnja pod utjecajem droga. Da li osiguranik gubi pravo ako mu se utvrdi droga u krvi, kako se to utvrđuje i koja je dopuštena granica i je li to ona određena za alkohol...“,Q.W.S.
Prema hrvatskom Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu, osiguranik gubi pravo iz osiguranja ako je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, droga te psihoaktivnih lijekova ili drugih psihoaktivnih tvari (čl.24., st. 1., t. 4. Zakona.
I dok je slučaj vožnje i izazivanja prometne nesreće prilično jasno (granicu tolerancije određuju uvjeti pojedinog osiguratelja, uzročna veza između vožnje pod utjecajem alkohola i nastale nesreće i štete mora postojati, a da ne postoji teret dokaza je na osiguraniku, regres osiguratelja je ograničen Zakonom na dvanaest prosječnih mjesečnih plaća u Republici Hrvatskoj) i ne izaziva nedoumice, policajci lako prepoznaju pijane vozače i sl. problem izazivanja nesreće pod utjecajem droga, kako je vidljivo i iz pitanja našeg čitatelja, izaziva niz tehničkih i pravnih pitanja.
Sam Zakon o sigurnosti prometa na cestama nije precizno odredio postupak testiranja na droge i način otkrivanja vozača koji su pod drogom; policajci su u čudu kako prepoznati da li je vozač pod utjecajem droge, i ako jeste – koje droge, a poznato je da ovisnici miješaju više droga međusobno i s alkoholom.
Testiranje na droge vozača koji izazove prometnu nesreću zatražit će policija koja vrši uviđaj ili drugo nadležno tijelo, a samo testiranje i utvrđivanje koncentracije droge u organizmu vozača obavlja za to specijalizirana ustanova. Pravno, prema Zakonu o obveznim osiguranjima, ne određuje se koja je koncentracija droge tolerantna, jer se govori samo o upravljanju vozilom pod utjecajem droga. Iz toga se zaključuje da nema tolerancije i da će osiguranik kod kojega je utvrđena nazočnost droge, makar i u tragovima, izgubiti pravo iz ugovora o osiguranju. To pak znači da će osiguratelj koji isplati odštetu oštećenim osobama imati pravo regresirati isplaćeni iznos od svog osiguranika koji je upravljao vozilom pod utjecajem droga, ali opet ograničeno iznosom dvanaest prosječnih plaća. Naravno, i kod ovog slučaja vrijedi pravilo da između upravljanja pod utjecajem droga i same nesreće i štete mora postojati uzročna veza. Nijekanje uzročne veze – teret dokaza je opet na osiguraniku. Ista je situacija i kad se vozač nakon nesreće odbije podvrći ispitivanju utjecaja droge na njegovu vožnju.
