Skoro svi poduzetnici susreli su se s teško naplativim i nenaplativim potraživanjima i to je i dalje ogroman problem internog duga RH, ali i vrlo komplicirano porezno pitanje za sve poduzetnike.

Kako bismo došli do teme iz naslova, prvo ćemo se kratko osvrnuti na “klasična” potraživanja prema kupcima, tj. potraživanja za isporučena dobra ili usluge, a za koje su izdani računi.

Kako bi vrijednosno usklađenje potraživanja od kupaca bilo porezno priznat rashod, nužno je zadovoljiti sljedeće uvjete:

- potraživanje je evidentirano u knjigama kao prihod,

- od valute plaćanja do kraja poreznog razdoblja proteklo je više od 60 dana, a potraživanja nisu naplaćena do 15. dana prije dana podnošenja porezne prijave ili ako su poduzete sve radnje za osiguranje naplate duga (tužba, ovrha, prijava u stečajnu/predstečajnu masu).

Dakle, više manje sve je oko potraživanja od kupaca jasno i postoje mnogi članci koji se bave tom temom. No, postoje i drugi oblici potraživanja kao što su dane pozajmice. Dio poduzetnika plasirao je višak svojih financijskih sredstava na način da je davao pozajmice fizičkim i pravnim osobama i na taj način ubirao kamatu kao dodatni izvor prihoda.

No, kao što smo mogli vidjeti u primjeru potraživanja od kupaca, Zakon i Pravilnik o porezu na dobit kao jedan od bitnih kriterija navode činjenicu da je potraživanje moralo biti prethodno evidentirano kao prihod, a pozajmica to svakako nije. I tu dolazi do problema. Naime, zahvaljujući toj rečenici, čak niti u slučaju kada je poduzetnik pokrenuo radnje prisilne naplate, vrijednosno usklađenje ili otpis pozajmice ne može biti porezno priznati rashod. Kamate po istoj pozajmici, koje su pak obračunate, a nisu naplaćene, mogu biti porezno priznati rashod u slučaju vrijednosnog usklađenja ili otpisa budući da su prošle kroz prihode.

Problematično je i što, sukladno Međunarodnim računovodstvenim standardima i Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja, vrijednost potraživanja treba umanjiti ako postoji objektivan dokaz o smanjenju vrijednosti. Objektivni i neosporni dokaz da je vrijednost potraživanja umanjena su značajne financijske teškoće dužnika, nepoštivanje ugovora, nepodmirenje obveza ili zakašnjela plaćanja te nastanak mogućnosti da će dužnik pokrenuti stečajni postupak ili drugi oblik financijske reorganizacije.

Dakle, pozajmicu bi trebalo vrijednosno uskladiti, ali isto mora ići na porezni trošak poduzetnika. Zašto je to tako? Djelomično pojašnjenje proizlazi iz činjenice da davanje pozajmica nije nešto čime bi se poduzetnik trebao baviti, nego je to posao banaka i drugih financijskih institucija za koje vrijede neka druga pravila. Poduzetnik bi se trebao dobro osigurati prije nego da pozajmicu i to čvrstim instrumentima osiguranja, uzimajući u obzir i činjenicu da se izložio velikom poreznom riziku.