Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, koji je uveo deregulaciju (i liberalizaciju) tržišta obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti u Hrvatskoj, nastojeći zaštititi interese osiguranih vozača, u čl. 24. taksativno je nabrojio slučajeve gubitka prava iz osiguranja. Međutim, upravo u svjetlu slobodnog tržišnog natjecanja taj članak se očituje kao kočnica inovativnosti uvjeta i cjenika. Svojim krutim stajalištem, koje ne dozvoljava osigurateljima ugovaranje i drugih slučajeva gubitka prava iz osiguranja, a što ne nalazimo u sličnim zakonima drugih zemalja, čini štetu osigurateljima, jer se neopravdano brine za zaštitu osiguranih vozača i kad to ne bi trebalo. S obzirom na to da se govori o skoroj promjeni i izmjeni propisa iz oblasti osiguranja, prigoda je da se razmisli i o tome da se čl. 24. promijeni na način da se slučajevi gubitka prava iz osiguranja mogu određivati i ugovorom (uvjetima) o osiguranju od automobilske odgovornosti. To pak znači da bi u članku navedeni slučajevi gubitka prava bili samo primjerice (exempli causa) navedeni. Ovako, kako je sada, osiguratelji ne mogu, recimo, predvidjeti gubitak prava iz osiguranja u slučajevima (koje redovno nalazimo u sličnim zakonima drugih zemalja) grube nemarnosti vozača, ili, što je još gore, u slučaju tzv. obijesne vožnje. Prometne nesreće sa teškim štetnim posljedicama (ozljede i smrt) su u porastu. Jedan od glavnih razloga je gruba nemarnost vozača, a slučajevi tzv. obijesnih vožnji (cilj takvog ponašanja jeste iživljavanje kroz ometanje trećih i dokazivanje nekih „posebnih“ svojstava koje navodno drugi nemaju, dakle, ponašanje koje je negdje između namjere i povećanog rizika) sve su češći (posebno u malim noćnim satima: vožnja u zabranjenom smjeru, prolaz kroz crveno, naglo kočenje, naglo okretanje, pretjecanje preko pune crte, pretjecanje na križanjima, znatno prekoračenje brzine, posebno u naseljenim mjestima, vožnja na zadnjem kotaču kod motorkotača, vožnja na dva kotača kod automobila i sl.). Svi ovi slučajevi po sadašnjem Zakonu pokriveni su osiguranjem, a počinitelji ne snose nikakve sankcije u građanskopravnom smislu, jer umjesto njih oštećenome štetu plaća osiguratelj. Uvođenje gubitka prava iz osiguranja zbog grube nemarnosti (i obijesne vožnje) ne utječe na pravo oštećene osobe na naknadu štete od osiguratelja, ali daje osiguratelju pravo regresirati od vozača (dio) isplaćene odštete. Osiguranje je za obične, prosječne vozače, kojima se nezgoda može dogoditi, ali koju oni ne prizivaju. Grubom nemarnošću postupa vozač koji se u prometu ne ponaša kao prosječan vozač. Pravo regresa osiguratelja, makar i ograničenog do iznosa 12 prosječnih neto plaća, kako određuje sadašnji Zakon, imao bi i preventivni značaj. U najgorem slučaju, rizik grube nemarnosti ili obijesne vožnje mogao bi biti u dopunskom pokriću, što bi omogućilo osigurateljima prilagođavanje premije preuzetom riziku. Rehabilitacija grube nemarnosti kao razloga gubitka prava iz osiguranja uklapa se u duh novoga (očekivano) Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koji pooštrava sankcije za vozače-prekršitelje. Strah da bi uvođenje kriterija grube nemarnosti povećalo broj sporova neutemeljen je, jer je pojam grube nemarnosti u našoj sudskoj praksi već davno pravno standardiziran i ne izaziva previše dvojbi.