U svim dosadašnjim zakonima koji reguliraju materiju osiguranja od odgovornosti za štete uzrokovane uporabom motornog vozila trećim osobama od obveze zaključenja ugovora o osiguranju bila su izuzeta vojna vozila odnosno vozila s njima izjednačena. Tako je, uostalom, i u svim europskim zemljama. Zato, imati prometnu nezgodu s vojnim vozilom, nije ugodno, jer slijedi dosta kompliciran i neizvjestan put do naknade pretrpljene štete. Zato su oštećeni uvijek nastojali u "odnosu odgovornosti za štetu" uvući i osiguravajuća društva, znajući da im je tako lakše, sigurnije i brže doći do odštete. Tako su izmišljani osnovi odgovornosti osiguratelja kao onih koji odgovaraju za neosigurana vojna vozila. Naravno da su takva nastojanja, u pravilu, ostajala bez uspjeha, jer je zakonski tekst vrlo jasan: vojna vozila su izuzeta iz obveza osiguranja od odgovornosti. No, to ne znači da se Država, odnosno Ministarstvo obrane, ne može dragovoljno osigurati od odgovornosti za štete koje vozači vojnih vozila uzrokuju trećim osobama. Upravo za ovu mogućnost uhvatili su se mnogobrojni oštećenici. A opravdanje svoje teze nalazili su u činjenici da je Ministarstvo obrane RH-e davno, 4. prosinca 1991. g. sklopilo s jednim osigurateljem ugovor "o međusobnim pravima i obvezama u svezi s poslovima procjene, likvidacije i isplate šteta prouzročenih vozilima Hrvatske vojske". Oštećeni su taj izraz i ugovor tumačili kao dragovoljno osiguranje od odgovornosti Hrvatske vojske. U mnogim parnicama su niži sudovi stajali na stajalište da je tumačenje toga ugovora u tom pravcu ispravno i da, prema tome, osiguravajuće društvo direktno odgovara oštećenima za naknadu štete koju im uzrokuje vozilo Hrvatske vojske. Osiguratelj, stranka citiranog ugovora, poricao je svoju obvezu naknade oštećenima tvrdeći da konkretno ugovor nije ugovor o osiguranju, već da se radi o tome da je ono za račun Ministarstva obrane obavljalo određene poslove procjene, likvidacije i isplate štete, jer u vrijeme sklapanja tog ugovora Ministarstvo je trebalo tehničku pomoć kod odlučivanja o naknadi štete oštećenicima od strane Hrvatske vojske, Vrhovni sud Hrvatske je, konačno, prihvatio stajalište toga osiguratelja (Rev -3210/95. od 14.-09.1999.). Prema sudu, i kad bi se radilo o dobrovoljnom ugovoru o osiguranju, taj ugovor bi morao imati bitne sastojke potrebne za ugovor o osiguranju. "Ovo napose znači da stranke ugovaraju obvezu ugovaratelja osiguranja da osiguratelju plati premiju osiguranja kao cijenu uz koju osiguratelj preuzima teret rizika". Kako ministarstvo spornim ugovorom nije preuzelo obvezu plaćanja premije osiguranja, sud ocjenjuje da ugovor nema bitne sastojke ugovora o osiguranju, već da sadržaj njegovih odredbi upućuje na postojanje ugovora o nalogu, a takav ugovorni odnos ne daje pravo oštećenom kao trećoj osobi ostvariti naknadu štete koju je pretrpio direktnom tužbom od nalogoprimca - osiguravajućeg društva. Drugim riječima, za štetu oštećenom odgovara samo Republika Hrvatska - Ministarstvo obrane.