Čitatelj J.Š. ima osiguranje kućanstva kod osiguratelja X. Nedavno mu je došlo do pucanja vodovodne cijevi i štete na parketima, koju je uredno prijavio, osiguratelj procijenio na 800,00 kuna, s čim se J.Š. složio. Obećano mu je da će šteta biti brzo likvidirana i to se doista dogodilo. Međutim, novac od osigurnine nikako nije stizao. Na njegov upit likvidator štete osiguratelja X, nakon što se raspitao u računovodstvu, javlja mu da je izvršena kompenzacija (prijeboj) osigurnine s njegovim dugom za premiju osiguranja iz 2010.g. Pita da li je osiguratelj u pravu i kakva je to kompenzacija, a da prije nije dobio nikakvu opomenu za dug, kojega se on uopće ne sjeća.

U ovom slučaju radi se o zastari. Zastara je pravni institut koji znači da određeno potraživanje nakon proteka propisanog vremena gubi pravnu zaštitu. Naime, pravo ne trpi neizvjesnu situaciju i zakonodavac određuje vrijeme kroz koje prisilnim putem štiti vjerovnika (ovdje osiguratelj). Kad protekne to vrijeme vjerovnik (osiguratelj za premiju) gubi mogućnost prinudnog namirenja svoje tražbine. U članku 234., st. 3. Zakona o obveznim odnosima propisano je da „Tražbine osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine“. Tijek zastarnog roka može se prekinuti samo podizanjem tužbe, odnosno priznanjem duga od strane dužnika (ovdje od strane ugovaratelja osiguranja). Međutim, nastupom odnosno protekom zastarnog roka ne prestaje pravo osiguratelja na naplatu potraživanja za premiju. To pravo ostaje i dalje postoji, ali samo kao tzv. prirodna obveza dužnika, koju on može izvršiti, ali ga se na to ne može prisiliti.

Upravo zato na nastup zastare sud ne pazi po službenoj dužnosti, već isključivo na zahtjev dužnika. Dakle, ako ugovaratelj osiguranja nije priznao dug po premiji, zahtjev osiguratelja na plaćanje premije je zastario i ne može se kompenzirati s osigurninom koju potražuje ugovaratelj osiguranja. Dovoljno je da se ugovaratelj osiguranja pozove na nastupjelu zastaru osigurateljevog potraživanja.