Hrvatski sabor je na sjednici održanoj 25. veljače 2005., donio Nacionalni program zaštite potrošača za razdoblje 2005. - 2006. Taj program je uvjetovan obvezama preuzetim Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji. EU zaštiti potrošača pridaje izvanredno veliku važnost i inzistira da zemlje članice i one koje to kane postati toj problematici pristupe s posebnom pozornošću. Prema EU načelima, u nacionalne politike pojedinih država mora biti ugrađena zaštita pet osnovnih grupa prava: zaštita zdravlja i sigurnost potrošača, zaštita gospodarskih interesa potrošača, zaštita prava potrošača da bude informiran i educiran, zaštita prava na naknadu štete, te udruživanje, zastupanje i sudjelovanje potrošača u organizacijama koja se bave njihovom zaštitom. Već je Zakon o zaštiti potrošača, koji je donesen 2003. god. korak naprijed. No, prema ocjeni mjerodavnih, valja poduzeti i daljnje mjere kako bi se ostvarila zaštita potrošača. Iz gore navedenih grupa prava potrošača, koje države moraju štititi, jeste i osiguranje kao djelatnost koja pruža financijske usluge, a velikim dijelom i kao djelatnost kroz koju se ostvaruje pravo potrošača na naknadu štete. Europska strategija zaštite potrošača za 2002. do 2006. predviđa osnivanje Mreže europskih centara za zaštitu potrošača, koji bi bili veza potrošača s Europskom komisijom i koji bi, između ostaloga, Komisiju informirali o stanju na unutrašnjem tržištu pojedine države članice ili kandidata za članstvo. Zaštita potrošača provodi se "u javnom interesu". Kod nas, prema Nacionalnom programu zaštite potrošača, današnje stanje zaštite ne odgovara EU standardima, a razlozi su, među njima i neprovođenje, odnosno nedovoljno provođenje upravnog nadzora nadležnih ministarstva nad provedbom propisa iz svog djelokruga,... nedovoljna informiranost i edukacija potrošača o njihovim pravima..., nedovoljna organiziranost potrošača na cijelom teritoriju Republike Hrvatske... Postoji velika razina dnevnog kršenja "dobrih poslovnih običaja", a svojih prava je svjesno tek oko "20% građana potrošača". Nacionalni program očekuje veliku pomoć od Vijeća za zaštitu potrošača i nevladinih udruživanja potrošača, koja ne moraju imati stroga institucionalna obilježja. Načela zaštite potrošača obuhvaćaju javnost, obrazovanje i obavještavanje. Osiguranje kao djelatnost spada u financijske usluge, za koje se kaže da traže povećanje razine zaštite potrošača. Zašto? Jer "usporedivost i standardizacija podataka o financijskim proizvodima koji su odlučujući za potrošačevu odluku uvjetovana je i njihovom složenošću... Potrošač, koji i dobije točnu i potpunu informaciju teško je može razumjeti. Učinci financijskih proizvoda često se ne pokazuju odmah, nego tek u budućnosti... za što su tipičan primjer oblici životnoga i mirovinskog osiguranja, koji pretpostavljaju dugoročno razdoblje. Potrošač, i kad dobije trenutnu informaciju, nije svjestan njezine moguće rizičnosti, itd. Država će bez sumnje odraditi svoj posao (organizacija Ministarstva, inspekcijski nadzor itd). No, važnije je da profunkcioniraju udruge potrošača koje osnivaju potrošači osigurateljnih usluga "radi promicanja i zaštite svojih prava". Ostvarivo? Da, samo netko mora početi raditi na tome. A uzora u EU zemljama ima na pretek.