Privatno zdravstveno osiguranje, prema službenim podacima, u 2010. zabilježilo je pad premije od 4,6 %, a u prvih osam mjeseci ove godine pad od daljnjih 3,8% u odnosu na isti period prošle godine
W.L. ima policu privatnog zdravstvenog osiguranja kod jednog našeg osiguratelja, i to policu koja mu pruža maksimalno pokriće, zvučno nazvanu „gold kategorija“. Po uputi svog obiteljskog liječnika javio se u polikliniku u vlasništvu osiguratelja, gdje je trebao izvršiti neko snimanje na CT aparatu, a sve kako bi izbjegao čekanje na pregled u KBC-u u mjestu X. Na svoju žalost, pregled nije mogao obaviti, jer je CT aparat već dulje vremena u kvaru. Vrlo ljubazni djelatnici uputili su ga na pregled u svoju podružnicu u drugom mjestu, što je on i prihvatio. Naravno, to je značilo i dodatne troškove putovanja, na što nije računao. U toj drugoj poliklinici najprije je upao “...u masu ljudi koji su obavljali sistematski pregled pa sam imao osjećaj da se nalazim u nekom KBC-u...“. Na kraju ga je čekalo potpuno iznenađenje - odbili su izvršiti pregled po sklopljenom ugovoru o zdravstvenom osiguranju, jer za pregled na CT-u po toj polici mora postojati „indikacija njihovog liječnika, a ne želja obiteljskog liječnika...“
Ovaj slučaj našeg čitatelja dobro ilustrira krizu našega privatnog zdravstvenog osiguranja, koje je – prema službenim podacima – u 2010. zabilježilo pad premije od 4,6 %, a u prvih osam mjeseci ove godine pad od daljnjih 3,8% u odnosu na isti period prošle godine. Naravno, i ukupna premija (177,9 milijuna kuna) pokazuje patuljasti značaj ovoga osiguranja u strukturi ukupne premije naših osiguratelja. Razlozi koji se navode kao uzrok ove stagnacije (poslodavci ukidaju osiguranje radnika, ukinute su porezne olakšice...) nisu jedini i najvažniji. Glavni razlog je izostanak očekivane reforme zdravstvenog sustava i sužavanje polja rada privatnim osigurateljima zdravstvenog osiguranja na, de facto, ustanove gdje se vrše sistematski pregledi i organizirani kozmetički tretmani kombinirani s fitness uslugama. Uz to, država se pobrinula da takvom privatnom zdravstvenom osiguranju dovede konkurenta u vidu državnog socijalnog osiguratelja, kojemu ekonomska načela poslovanja nisu prioritet.
Ako pogledamo infrastrukturu privatnog zdravstvenog osiguranja, vidimo da su se ulagači zamorili: nekoliko privatnih poliklinika se trenutno prodaje (a nedavno su otvarane kao vrlo perspektivne i rentabilne), novi aparati se ne nabavljaju i mreža inovativnih rješenja se ne širi, o nekakvom zajedničkom korištenju infrastrukture, što bi olakšalo skupe i sporo isplative investicije – nema ni govora.
Dakle, privatno zdravstveno osiguranje sve više postaje slično državnom socijalnom zdravstvenom osiguranju, a to je put u propast, koji bi se mogao završiti i prije nego se ostvari spasonosna reforma socijalnog sustava zdravstvenog osiguranja.
