Nekoliko upita naših čitatelja, vjerojatno iz krugova zastupničke populacije, odnosi se na problem položaja zastupnika u osiguranju, koji je, kako kažu, sve teži i teži. Žale se da ih njihovi osiguratelji sile na raskid dosadašnjih, relativno povoljnih, ugovora o zastupanju, potpisanih za vrijeme važenja Zakona o zastupanju i posredovanju u osiguranju, a uvjeti koje im postavljaju novim ugovorima daleko su gori od onih po dosadašnjim ugovorima. Uvjereni su da je ovo stanje posljedica novoga Zakona o osiguranju i njegovih odredbi o zastupanju i posredovanju u osiguranju. Njihov zahtjev upućen nadležnim tijelima za žurnom izmjenom Zakona - nije naišao na razumijevanje. Kao ni zahtjev o odgodi primjene nekih odredbi Zakona na rok od dvije godine. Da se podsjetimo, novi Zakon o osiguranju ukinuo je dotadašnju mogućnost da zastupnici zastupaju više osiguratelja, ako se radi o konkurentnim proizvodima, te mogućnost da se zastupnici bave uslugama u dokumentiranju i ostvarenju (od)šteta iz osiguranja. Isto tako, propisavši kao uvjet visoku stručnu spremu, onemogućio je prelazak zastupnika u posrednike, iako se radi o osobama s višegodišnjim dragocjenim iskustvom u poslovima osiguranja. Na ovaj način zakonodavac je cijelu zastupničku branšu izručio na milost i nemilost osigurateljima, pa zastupnička tvrdnja da je Zakon o osiguranju išao samo u korist osiguratelja - nije bez osnove. S obzirom da sada ne mogu raditi i za drugog ili druge osiguratelje, da nemaju profesionalno-sindikalne zaštite (za što su sami krivi) zastupnici su prisiljeni birati između osiguratelja partnera koji im daje najbolje uvjete. A ti uvjeti su očigledno u okviru osigurateljne industrije dodirna zajednička točka inače suprotstavljenih interesa osiguratelja, koja nosi naziv" smanjenje troškova poslovanja" kroz kresanje, prema njima, nezasluženo visokih zastupničkih provizija za sklopljene ugovore o osiguranju. Naravno, pravo je svakog osiguratelja da utvrđuje i provodi poslovnu politiku prodaje prema svojoj (pro)cjeni, da slobodno bira kanale prodaje vodeći računa o najvećoj mogućoj koristi za sebe itd. No, korist bi se vrlo lako mogla prometnuti u štetu. Naime, jasno je da bez dobre, stručne i sposobne profesionalne zastupničke mreže, osiguranje ne može funkcionirati. Određujući naknadu za zastupničke usluge osiguratelji moraju voditi računa i o potrebi da se zastupničkoj djelatnosti omoguće kadrovsko-materijalni uvjeti razvoja, jer se radi o profesionalcima. Bez stalnog praćenja razvoja osiguranja, bez potrebnog (do)školovanja - sve sofisticiranije proizvode osiguranja, unatoč početnom prodoru e-poslovanja i u osiguranje, tržištu neće imati tko prezentirati. Osiromašenje kadrovsko-materijalne podloge profesionalnog zastupanja u osiguranju širom otvara vrata posredovanju, a tu su, zna se, strani brokeri u velikoj prednosti i u stanju da oni osigurateljima diktiraju uvjete suradnje, među kojima je svakako i posrednička provizija u znatno većem iznosu od one zastupničke. Uostalom, odredba o dozvoli zastupanja samo jednog osiguratelja, koja vrijedi i za agente u bankama, a znamo u čijem su vlasništvu banke, na istoj je liniji. Zato i za naše osiguratelji vrijedi: "osiguratelji moraju zasukati rukave ako žele sa zastupničkom mrežom stvoriti odnos partnerstva, koji će im omogućiti da se skoncentriraju na rast businessa i efikasnije upravljanje osigurateljnim transakcijama… Odnos koji zasigurno osigurateljima predstavlja izazov privlačenja i zadržavanja najkvalificiranijih distrubutera " (Le Monde de l´ assurance, 16-31. ožujka 2007.)