Osiguranjem od nezgode osiguratelj se obvezuje da će osiguranoj osobi, ili drugim korisnicima osiguranja isplatiti ugovornu osiguranu svotu za slučaj smrti od nezgode ili za slučaj trajnog umanjenja opće životne sposobnosti (trajni invaliditet). Ta vrsta osiguranja spada u osiguranje osoba. Prijepori između osiguratelja i osiguranika odnosno korisnika osiguranja u ovom osiguranju nisu česti, jer je manje-više sve regulirano ili odredbama Zakona o obveznim odnosima ili odredbama općih i posebnih uvjeta osiguranja, koji su sastavni dio ugovora o osiguranju. Jedno od rijetkih u praksi spornih pitanja jeste trenutak utvrđivanja posljedica nezgode. Taj trenutak jako je važan, jer od tog trenutka nastaje pravo osiguranika na isplatu osigurane svote. Naravno, nije isključen špekulativni element u ponašanju osiguratelja, koji svojim stalnim traženjem nove i nove dokumentacije nastoji odgoditi vrijeme isplate osiguranine. Pri tome smatra da za njega nema opasnosti, jer njegova zakonska obveza da plati osiguraninu u roku od 14 dana teče od dana kad je prikupljena sva dokumentacija potrebna za utvrđivanje obveza iz osiguranja. Među tu dokumentaciju spada i izrada liječničko-cenzorskog mišljenja o trajnim posljedicama nezgode. No, prema sudskoj praksi, osiguratelj i kod osiguranja od nezgode vrlo lako može doći do zakašnjenja i može doći pod sankciju obveze plaćanja zateznih kamata. Tako je odlučio Vrhovni sud republike Hrvatske u jednoj svojoj rješidbi (br. Rev. 2168/1977 od 18. siječnja 2000. g.) Naime, u tijeku parnice je utvrđeno da je tužitelj bio osiguran policom kolektivnog osiguranja od posljedice nesretnog slučaja za razdoblje od 30. lipnja 1993. do 30 lipnja 1994. Uz osiguranu svotu od 20.000 DEM za slučaj potpunog invaliditeta, da je doživio nezgodu 29. lipnja 1994. g., da je osiguratelju po izlasku iz bolnice 30. prosinca 1994. g. dostavio prijavu nesreće i svu medicinsku dokumentaciju, da tuženi osiguratelj - iako mu je omogućeno da na temelju priložene dokumentacije utvrdi vrstu i težinu ozljeda i trajne posljedice uzrokovane tjelesnim ozljeđivanjem, dakle i visinu svoje obveze - nije u roku od 14 dana ispunio svoju obvezu isplate osiguranine. Zbog toga je, prema Sudu, a na temelju članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, dana 30. prosinca 1994. g. došao u zakašnjenje i od toga dana mu teku zatezne kamate. Odbio je prigovor osiguratelja da je za utvrđivanje njegove obveze bilo potrebno medicinsko vještačenje, jer je osiguratelj to mogao i bio dužan učiniti samo po primitku potrebnih dokumenata. Rok od 14 dana ostavljen za isplatu osiguranine određen je i člankom 14. Općih uvjeta osiguranja od nezgode, koje je donio sam osiguratelj, a koji su sastavni dio ugovora o osiguranju.