Vjerovali ili ne, ali još su stari Rimljani proglasili zgrade opasnom stvarju i uveli odgovornost vlasnika zgrade za štetu koju bi treće osobe pretrpjele zbog pada predmeta ili dijelova zgrade. Naravno, najčešće su stradavale glave prolaznika. Odgovornost vlasnika zgrade bila je kauzalna, dakle, vlasnik je odgovarao već zbog činjenice da je nekome nanesena šteta, a pritom nije bitno da li je on kriv za nastalu štetu. To pravno načelo toliko je dobro štitilo treće osobe, da se nije mijenjalo do dana današnjega: nalazimo ga u svim europskim pravnim sustavima. Pa i kod nas. Kod nas je možda još aktualnije zbog činjenice da su naše zgrade trošnije nego one u rimsko doba. Svačije i ničije, zgrade su toliko opasne da svojim ofucanim fasadama s kojih padaju dijelovi, škurama koje nakrivljeno vrebaju trenutak kad će nekoga pogoditi, balkonima koji samo što se nisu survali… doista su ogroman izvor opasnosti za treće osobe, prvenstveno prolaznike, šetače (nedavni slučaju u Zadru kad je crijep s krova gotovo ubio nedužne turiste). Opasne su i u mirno doba, a kamo li u vrijeme kad puše jači vjetar, bura ili jugo, a posebno nakon dugotrajnih kiša. Opasne su i za vozila koja vlasnici i nemaju gdje ostaviti, pa najčešće biraju zavjetrinu iza trošnih zidova i opasnih krovišta. Tko oštećenome odgovara za štetu? Iz gore navedenog još rimskog načela odgovor je jasan: odgovara vlasnik zgrade: "Nižestupanjski sudovi pravilno su primjenili materijalno pravo kad su tuženika kao vlasnika zgrade našli isključivo odgovornim za štetu nastalu tužitelju (u konkretnom slučaju tužitelj je ispod zgrade parkirao svoje vozilo, opaska M.Ć.). To stoga jer tužitelj nije pridonio nastanku štetnog događaja, a tuženik kao vlasnik nedopušteno ruševne zgrade nije postupio sukladno odredbama Zakona o građenju, kojima je propisano da građevina mora biti pouzdana u cjelini, kao i u svakom njezinom dijelu i elementu, te da je vlasnik građevine dužan održavati građevinu na način da se u predviđenom vremenu njena trajanja očuvaju tehnička svojstva bitna za građevinu, a to je upravo njezina pouzdanost za okolinu i ljude. Naime, takva ruševna zgrada kod koje zbog dotrajalosti postoji opasnost od pucanja i padanja na pločnik predmeta, prozora i slično, predstavlja opasnu stvar prema članku 173. Zakona o obveznim odnosima… budući da ugrožavaju ljude i predmete, koji se nađu u njezinoj blizini…", kaže u jednoj rješidbi Vrhovni sud Hrvatske, br. Rev. 829 od 18.04.2001. g. No, stvar nije baš tako jednostavna kako izgleda. Jer, kod nas su vlasnici zgrade koja je opasna za svoju okolinu najčešće brojni vlasnici stanova u zgradi i, dakle, suvlasnici zajedničkih dijelova u zgradi, gdje sigurno spadaju krovovi, fasade, oluci itd. Od koga onda tražiti naknadu štete? Od svih vlasnika, što nije baš veselo i pitanje je korisnosti ishoda takve parnice s obzirom na imovinsko stanje većine stanara. Naravno, postoji i upravitelj zgrade koji naplaćuje nekakovu pričuvu i brine se za osiguranje od opasnosti koje prijeti zgradi, a tu je i odgovornost prema trećima. Ako ste imali sreću da vas pogodi nekakav projektil s takve zgrade, možete biti zadovoljni, jer je postupak obeštećenja brži i jednostavniji, svakako i sigurniji.