Kod nas kao da ništa ne može biti učinjeno jednostavno, jasno i na vrijeme. A da ne govorimo o tome da je vrlo malo toga dužeg vremenskog trajanja. Ovo govorimo s obzirom na namjeravanu, kako to simpatično zovu novinari, mini poreznu reformu koju bi ovih dana Vlada trebala pripremiti i dati na prihvaćanje, s primjenom od 1. siječnja 2005. godine. U toj mini poreznoj reformi loše prolazi i životno osiguranje. Naime, prema prijedlogu promjena ukupne porezne olakšice godišnje, dakle uključivši i one za životna osiguranja, mogu iznositi 12.000 kuna. Olakšice za životna osiguranja svrstane su u zajednički koš s drugim olakšicama, iako je očigledno da one ne idu zajedno s primjerice, olakšicama za stambenu štednju, izdatke za lijekove i slično. Ne idu zato što korisnik, koji koristi poreznu olakšicu, konačno ipak plaća porez. Samo ga plaća s odgodnim rokom, prigodom naplate osigurnine iz ugovora o osiguranju života. Pred tri godine uvedene olakšice za životna osiguranja su, bez sumnje, značajno doprinijela brzom razvoju životnih osiguranja. Stopa rasta te vrste osiguranja u vremenu važenja poreznih olakšica rasla je godišnje za cca 20%, iako je stopa rasta ostalih vrsta osiguranja bila znatno niža (cca 3% godišnje). U prvih devet mjeseci ove godine nastavlja se ubrzani rast životnih osiguranja. Osiguratelji su naplatili 1.027.286.319 kuna premije, što u ukupno naplaćenoj premiji za sva osiguranja iznosi 25%! Dakle, osiguranje života i kod nas ide čvrstim korakom ka onom što ono znači u razvijenim zemljama Europske unije, gdje iznosi preko 50%. Ukupna matematička pričuva osiguranja života prešla je pet milijardi kuna, što je potencijal koje ovo društvo može, ako zna, vrlo dobro iskoristiti. Što je, dakle, ponukalo Vladu da mijenja dosadašnji sustav olakšica kod životnih osiguranja - nije jasno. Znamo samo da je donošenje novih rješenja, na brzinu i bez sagledavanja svih štetnih posljedica, kontraproduktivno. I kod uvođenja prvih olakšica bilo je mnogo nesporazuma i administrativnih lutanja između osiguratelja i poreznika. Pravilnik koji je trebao riješiti sve te tehničke nesporazume (potvrde o korištenju olakšica, tko konačno ima pravo na olakšicu - korisnik ili ugovaratelj, što je ako su ugovorena uzajamna osiguranja, što će biti kad ugovor kod kojega je korištena olakšica istekne...) dugo se pisao i u praksi je njegova primjena znatno odugovlačila isplatu osigurnine, što je inače kod životnih osiguranja, kod kojih je na prvom mjestu štedna komponenta, nepotrebno i neuobičajeno. Prijedlozi novog sustava olakšica opet će stvar zakomplicirati i opet će proteći dosta vremena da se na njih priviknu osiguratelji i osiguranici. Ako uopće budu imali vremena za privikavanje s obzirom da ih može vrlo lako iznenaditi neka nova promjena.