Svijest o otvorenosti tržišta i potrebi lojalne utakmice tržišnih subjekata teško se mijenja. Ne samo u Hrvatskoj već i u zemljama gdje postoji dugogodišnja zakonska regulativa koja osigurava slobodu tržišta i tržišnog takmičenja. Subjekti koji se vrlo često javljaju kao kršitelji načela slobodnog tržišnog takmičenja jesu i osiguratelji (neki kažu zbog toga što su oni najrigoroznije i najčešće kontrolirani). Zbog svojih zajedničkih interesa nerijetko se dogovaraju oko mjera kojima bi zaštitili ili osigurali svoj položaj na tržištu, a na štetu slobode ugovaranja. Posebne veze unutar pojedine financijske grupacije uzrokuju tržišno zatvaranje i nastojanje da se osigura posebno povoljna pozicija u kojoj se mogući konkurenti unaprijed isključuju i dovode u neravnopravan položaj (npr. bankarski krediti i uvjetovanje osiguranja kod određenog osiguratelja financijski povezanog s tom bankom). Problem je tim veći što osiguratelj zauzima značajniji udjel na ukupnom tržištu osiguranja. Države, svjesne opasnosti, osiguravaju tržišnu slobodu na razne načine. Osnivaju antimonopolna tijela koja budno prate negativne pojave i izriču sankcije kojima je cilj odvratiti osiguratelje od ponašanja koje ometa slobodu takmičenja. U Hrvatskoj antitržišno ponašanje je također svakodnevna pojava. Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja (Narodne novine broj 48/95, 52/97 i 89/98) određuje koje se ponašanje može smatrati antitržišnim i, jasno, određuje sankcije za subjekte koji se tako ponašaju. U više navrata, državno tijelo - Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja - reagiralo je na negativne pojave i ukidalo uvjete, cjenike ili konkretne ugovore osiguratelja koji su se ponašali suprotno zakonskim odredbama. Poznato je stajalište Agencije o tome da banke koje daju kredite za stanove, kuće, automobile i sl. ne smiju uvjetovati gdje će se vlasnik tih stvari osigurati. One moraju poštivati slobodu izbora uzimatelja kredita. Isto je i kod ugovora o kupnji vozila ili opreme po sustavu leasinga: najmodavatelj ne smije uvjetovati gdje će se osigurati najmoprimatelj kad - istekom vremena - postane vlasnik stvari uzete u leasingu. Za naše čitatelje posebno je interesantno stajalište Agencije o tzv. Ugovorima o poslovno-tehničkoj suradnji koje su osiguratelji sklapali s pružateljima raznih autousluga (limari, lakireri, mehaničari i ostali serviseri). Ti ugovori su regulirali odnose između osiguratelja i servisera vezane uz servis ili popravak motornih vozila. U pravilu su osiguratelji u te ugovore unosili klauzulu po kojoj je serviser obvezan - ako želi biti poslovni partner s osigurateljem - sklopiti sva osiguranja kod toga osiguratelja. Agencija je u predmetu 58'-02-01-10-23 donijela rješenje po kojemu je takvo ponašanje osiguratelja protivno članku 7. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, a to znači da ugovori o suradnji ostaju na snazi, a samo je uglavak o obveznosti osiguranja isključivo kod tog osiguratelja ex lege ništav. U konkretnom slučaju radilo se o našem najvećem osiguratelju, koji prema citiranom Zakonu (članka 16) ima tzv. Vladajući položaj na tržištu (a vladajući položaj ima društvo koje ima preko 30 udjela na tržištu). Prema Agenciji taj osiguratelj je zloporabio svoj vladajući položaj na tržištu "sklapanjem zabranjenog sporazuma", jer se "spornim sporazumom obvezuje drugu ugovornu stranu na prihvaćanje dodatne obveze koja po svojoj prirodi ili prema trgovačkom običaju nije u svezi s predmetom konkretnog ugovora, odnosno nije u svezi s djelatnošću popravka vozila na teret polica autoodgovornosti i polica autokaska". Naravno da se s takvim rezoniranjem Agencije može sporiti i pitanje je kakvo će stajalište zauzeti sud u upravnom sporu, no bez obzira na to za pozdraviti je odlučnost i opća orijentacije Agencije za zaštitu slobodnog tržišnog takmičenja.