Naš čitatelj T.I. ima slijedeći problem: doživio je lakšu prometnu nezgodu u kojoj je na njegovom vozilu nastala šteta u visini od 3.750,00 kuna. Za nezgodu i štetu je, prema njemu, kriv vozač L.J., koji je osiguran kod osiguravajućeg društva "E". Prijavio je štetu tom osiguratelju, sačinio izvid štete, popravio vozilo i donio račun radi isplate. Međutim, osiguratelj odbija platiti štetu pozivajući se na izjavu svoga osiguranika L.J.-a, koji "izričito zabranjuje osiguratelju bilo kakvo plaćanje na teret njegove police osiguranja autoodgovornosti". T.I. ima i svjedoka koji može potvrditi njegovu izjavu da je vozač L.J. vozio nekontrolirano unatrag i razbio mu prednji kraj. No, to osiguratelju nije dovoljno, jer, kaže, njegov osiguranik ne priznaje krivnju i zabranjuje isplatu sa svoje police. Policija nije vršila uviđaj i nema zapisnika. Pita se što mu je činiti i može li štetnik L.J. zabraniti svome osiguratelju da isplati štetu? Kod osiguranja od odgovornosti, posebno obaveznog osiguranja postoji poseban odnos između "oštećenika i štetnikovog osiguranja". Oštećena stranka ima pravo izravnog traženja naknade štete od osiguratelja štetnika. Da bi dokazao krivnju štetnika oštećeni može osiguratelju ponuditi sve dokaze koje ima, među koje svakako spada i izjava svjedoka. Osiguratelj je slobodan cijeniti dokaznu snagu ponuđenih dokaza (u konkretnom slučaju izjavu svjedoka, utvrditi da li je to svjedok s mjesta nezgode ili iz vozila oštećenog, izvršiti ako je potrebno i rekonstrukciju događaja, suočiti oba vozača sa svjedokom i međusobno…). I bez obzira na suprotnu izjavu svoga osiguranika može donijeti odluku o isplati štete. Naime, u uvjetima osiguranja, koji su sastavni dio ugovora o osiguranju, osiguranik se obvezuje prepustiti osiguratelju vođenje postupka rješavanja odštetnog zahtjeva, kako u parnici pred sudom, tako i u vansudskom postupku (tzv. klauzula o prepuštanju). Dakle, izjava osiguranika da nije kriv ne može biti jedini dokaz postoji li obveza osiguratelja ili ne. Pozivanje osiguratelja na izjavu osiguranika kao jedini razlog odbijanja isplate odštete nije pravno utemeljeno. No, postoji i druga strana odnosa: odnos "osiguranik-osiguratelj". U našem primjeru, ako bi osiguratelj odlučio isplatiti odštetu oštećenom T.I.-u, vozaču L.J.-u ostaje mogućnokst dokazivanja da je osiguranik odštetni zahtjev rješio protpuravno, neutemeljeno ili pak zlonamjerno. Ako bi s takvim zahtjevom uspio, osiguratelj bi mu morao naknaditi štetu uzrokovanu lošim vođenjem postupka (što bi u konkretnom primjeru vjerojatno bilo vraćanje bonusa izgubljenog zbog "terećenja" police). Ako bi osiguratelj ipak ostao bez izjave svoga osiguranika u koju, slijedom karakternih činjenica, nije imao razloga posumnjati, dakle, ako je bio u dobroj vjeri, a oštećeni u tužbi dokaže da je u pravu, onda osiguratelj ima pravo od svoga osiguranika naplatiti svu štetu uzrokovanu takvom (lažnom) izjavom. Tu svakako spadaju eventulano plaćene zatezne kamate i troškovi spora. Očito je, dakle, da i osiguratelj, ali i osiguranik, moraju odvagati štetne posljedice svoga postupka.