Ovo oboljenje nastaje zbog promjena na nadbubrežnoj žlijezdi koje dovedu do oštećenja te žlijezde te smanjenog izlučivanja mineralkortikoida i glukokortikoida. U većini slučajeva dolazi do obostrane atrofije kore nadbubrežne žlijezde, no nije u potpunosti razjašnjen uzrok. Pretpostavlja se da se radi o autoimunom oboljenju. Rjeđe uzrok može biti maligno oboljenje, amiloidoza , tromboza adrenalnih krvnih sudova,...Simptomi kod ovog oboljenja su vrlo nespecifični pa je zbog toga otežano i postavljanje točne dijagnoze. Oboljevaju psi mlađi od 8 godina, češće obolijevaju ženke, a u svojoj praksi sa Adisonovom bolešću sretala sam se najčešće kod koker španijela i erdel teriera, iako literatura ne navodi pasminsku predispoziciju za ovo oboljenje. Klinički znakovi mogu se javiti naglo, u vidu šoka i akutnog otkazivanja bubrega ili nastaju postepeno što je mnogo češće. Posebno su očiti kada je životinja u stresnim situacijama, jer nivo potrebnih hormona koji se normalno povisi u stanju stresa, nije dovoljan. Tako se javlja oslabljen apetit, povremeno povraćanje, apatija, drhtanje. Kod nekih pasa prisutna je jaka bol u trbuhu te proljevi. Ponekad se javlja pojačana žeđ zbog koje pas obilnije i češće mokri, pa se tako događa da pita van i usred noći ili pak da obavi nuždu u stanu što inače ne radi. Tipičan nalaz kod ove bolesti je nizak nivo natrija i povišen nivo kalija, pa nas odnos između ova dva elektrolita upućuje ka pravoj dijagnozi. No, ovakav nalaz nije obavezno prisutan. Vrlo često povišeni su nivoi uree i kreatinina pa nas takav nalaz lako može zavesti da posumnjamo na oboljenje bubrega i tako pogriješimo u postavljanju dijagnoze. Bolest liječimo tako da psu svakodnevno dajemo potrebne hormone u obliku tableta. U početku terapije kontrole su potrebne jednom mjesečno, a stabilizirane pacijente kontroliramo svakih 6 mjeseci. Kontrola podrazumijeva opći pregled psa te vađenje krvi i obavljanje osnovnih laboratorijskih pretraga.