Jako se volimo uspoređivati s boljima. I to bi bilo dobro kada bi nastojali da nam oni postanu uzor kojem se želimo približiti, ali to često nije tako. Uglavnom se sve svodi na opravdanja u kojima povijesnim nasljeđem ili nekim drugim arhaičnim razlogom pravdamo sve ono što nismo učinili, a mogli smo. Jako je dobar primjer za to i usporedba Hrvatske sa razvijenim zemljama Zapada, prije svega Evrope, pa onda i Amerike. Čim netko dođe i glasno kaže kako su neki segmenti života bolje organizirani tamo u odnosu na ovdje, odmah se nađe dežurni advokat koji krene udarati po komunizmu, tajkunima, privatizaciji, sve dok na kraju niti on sam ne zna što je ustvari bila tema. Alibi nam je postao glavna zanimacija. Šteta. Jer postoje područja koja mogu bolje funkcionirati i bez mnogo novaca, prostim nastupom dobre volje i bolje organizacije. Odnos prema trajno ili privremeno invalidnim osobama stvara se tijekom vremena i govori o našem razumjevanju za probleme onih naših sugrađana koji imaju posebne potrebe. Dovoljno je samo prošetati se Rijekom i vrlo jasno vidjeti da je invalidu u kolicima nedostupan veći dio javnih ustanova i trgovina, a da ne spominjem restorane, kafiće te neka druga mjesta rezervirana za rekreaciju i zabavu. I nije tu riječ o materijalnim nemogućnostima, već stvarno o nerazmišljanju i nebrizi. Zar je velika investicija umjesto stepenica načiniti kosinu? Je li baš tako veliki problem rezervirati parkirno mjesto za invalida? Naravno da nije. Pa čak i kada bismo izuzeli ugradnju lifta u javne ustanove koji bi omogućili ljudima vezanim uz invalidska kolica da sami obavljaju sve one poslove koji su važni unutar svakodnevice, a koji koštaju nemala sredstva, preostaje dobar dio jeftinih solucija koje se mogu primjeniti i na taj način olakšati život onima kojima je on težak sam po sebi. Naprosto se stječe dojam da bi smo bili najsretniji kada bi invalidi ostali doma i ne bi micali se iz svoja četiri zida. Za uzor bi nam stvarno trebali poslužiti Amerikanci. U svoj svojoj tradicionalnoj površnosti i opsjednutosti mladošću i tjelesnim izgledom, pronašli su vremena i volje pozabaviti se svojim sugrađanima sa posebnim potrebama. Tako, naprimjer, u Miamiu koji glasi kao centar u kojem možete uživo vidjeti mnoge slavne i poznate, jedan invalid u kolicima može potpuno samostalno ne samo obaviti sve komunalne obaveze, već i otići u bilo koji restoran, noćni bar, banku, ili se "provozati" kolicima uz plažu. Kada kažem da mu je sve dostupno, onda ovdje mislim i na zabavne parkove, kako one velike poput Disney-a, tako i one manje čija imena ne znače puno s ovu stranu Atlantika. Čak štaviše, on može, ukoliko to želi i ako mu zdravstveno stanje to dozvoljava, sasvim uredno skakati "Banji jump". Kina, trgovine te ostala javna mjesta nije potrebno niti spominjati Mislim da je krajnje vrijeme da se naša lokalna, sada novoustrojena, vlast intenzivnije počne baviti upravo ovim problemom. Naprosto nije dovoljno na kraju godine reći:"Mi smo uložili toliko i toliko novaca u programe pomoći invalidnim osobama." Neusporedivo je bolje reći koliko je javnih ustanova postalo dostupno invalidima. Jer dostupnost je najveći problem čije rješavanje znači razliku između frustracije i zadovoljstva, mogućnosti i nemogućnosti samozbrinjavanja, života koji je blizu i daleko od normalnog. I za kraj još samo jedan detalj. Kako je činjenica da živimo sve duže, to znači da je i mogućnost da doživimo duboku starost, koja sa sobom nerijetko nosi i ograničenu sposobnost kretanja, veća. To će reći da nastojanjem da učinimo dostupnim invalidima sve što je dostupno i zdravim osobama, znači da se posredno borimo i za to da nam i naša vlastita starost bude ugodnija.