Kod nabave određene imovine čija je nabavna vrijednost veća od 3.500 kuna i čija se uporaba procjenjuje na razdoblje duže od godinu dana, računovodstveno bi bilo pogrešno takvu nabavu u cijelosti iskazati kao rashod razdoblja godine u kojoj je sredstvo kupljeno, već je trošak stjecanja potrebno sustavno razgraničiti na procijenjeni vijek uporabe tog sredstva.

Kada govorimo o sustavnom rasporedu takvog troška stjecanja sredstva (dugotrajnoj nematerijalnoj ili materijalnoj imovini), govorimo, zapravo, o amortizaciji tog sredstva. Stoga pojednostavljeno možemo amortizaciju definirati kao postupno otpuštanje dijela vrijednosti imovine na rashode tekućeg razdoblja, kroz procijenjeni korisni vijek uporabe. Obračun amortizacije za novonabavljenu i izgrađenu dugotrajnu imovinu započinje od prvog dana sljedećeg mjeseca od stavljanja u uporabu (npr. za imovinu koja je nabavljena i stavljena u uporabu u mjesecu travnju, obračun amortizacije započinje od prvog svibnja). Obračun amortizacije prestaje od posljednjeg dana u mjesecu u kojem se dugotrajna imovina prestala upotrebljavati (zbog npr. prodaje, uništenja, krađe i sl.).

S poreznog aspekta, amortizacija dugotrajne nematerijalne i materijalne imovine priznaje se kao porezno priznati rashod u svoti obračunanoj na trošak nabave po linearnoj metodi primjenom godišnjih amortizacijskih redovnih ili ubrzanih amortizacijskih stopa, ili po stopama nižim od propisanih. U članku 12. st. 5. Zakona o porezu na dobit propisane su redovne amortizacijske stope, a ubrzane stope su podvostručene redovne amortizacijske stope.

Prilikom sastavljanja godišnjih financijskih izvješća i utvrđivanja dobiti/gubitka razdoblja poduzetnici, često potpomognuti sugestijama računovođa, prilagođavaju obračun troška amortizacije svojim potrebama na način da će s primjenom više ili niže amortizacijske stope (do porezno dopustivih iznosa) utjecati na povećanje ili smanjenje dobiti/gubitka razdoblja. Pri tom dakako zanemaruju odredbe međunarodnih računovodstvenih standarda i standarda okvira za izvještavanje (Hrvatskih ili Međunarodnih standarda financijskog izvještavanja), koji nalažu da je poduzetnik dužan procijeniti korisni vijek uporabe sredstva u kojem će pritjecati ekonomska korist u društvo i da utvrđena amortizacijska stopa treba biti prilagođena procijenjenom korisnom vijeku uporabe sredstva. Stoga se često u bilancama poduzetnika zna naći dugotrajna imovina koja je još uvijek u uporabi i od koje pritječe ekonomska korist društvu, međutim ista je pogrešnom procjenom korisnog vijeka uporabe u cijelosti amortizirana i njena je neto knjigovodstvena vrijednost (razlika između nabavne vrijednosti, akumulirane i amortizacije tekućeg razdoblja) nula.

Promjena korisnog vijeka uporabe, a samim tim i amortizacijske stope, određene dugotrajne imovine ne smatra se promjenom računovodstvene politike, nego promjenom računovodstvene procjene i kao takva ne odnosi se na prethodna razdoblja i ne kvalificira se kao ispravak pogreške. Međutim, vođeni općeprihvaćenim računovodstvenim načelima, kod računovodstvenih procjena, potrebno je zadovoljiti načelo objektivnosti i koristiti amorti­­zacijsku stopu koja zaista odražava procijenjeni vijek uporabe dugotrajne imovine.