Kod nabave određene imovine čija je nabavna vrijednost veća od 3.500 kuna i čija se uporaba procjenjuje na razdoblje duže od godinu dana, računovodstveno bi bilo pogrešno takvu nabavu u cijelosti iskazati kao rashod razdoblja godine u kojoj je sredstvo kupljeno, već je trošak stjecanja potrebno sustavno razgraničiti na procijenjeni vijek uporabe tog sredstva.
Kada govorimo o sustavnom rasporedu takvog troška stjecanja sredstva (dugotrajnoj nematerijalnoj ili materijalnoj imovini), govorimo, zapravo, o amortizaciji tog sredstva. Stoga pojednostavljeno možemo amortizaciju definirati kao postupno otpuštanje dijela vrijednosti imovine na rashode tekućeg razdoblja, kroz procijenjeni korisni vijek uporabe. Obračun amortizacije za novonabavljenu i izgrađenu dugotrajnu imovinu započinje od prvog dana sljedećeg mjeseca od stavljanja u uporabu (npr. za imovinu koja je nabavljena i stavljena u uporabu u mjesecu travnju, obračun amortizacije započinje od prvog svibnja). Obračun amortizacije prestaje od posljednjeg dana u mjesecu u kojem se dugotrajna imovina prestala upotrebljavati (zbog npr. prodaje, uništenja, krađe i sl.).
S poreznog aspekta, amortizacija dugotrajne nematerijalne i materijalne imovine priznaje se kao porezno priznati rashod u svoti obračunanoj na trošak nabave po linearnoj metodi primjenom godišnjih amortizacijskih redovnih ili ubrzanih amortizacijskih stopa, ili po stopama nižim od propisanih. U članku 12. st. 5. Zakona o porezu na dobit propisane su redovne amortizacijske stope, a ubrzane stope su podvostručene redovne amortizacijske stope.
Prilikom sastavljanja godišnjih financijskih izvješća i utvrđivanja dobiti/gubitka razdoblja poduzetnici, često potpomognuti sugestijama računovođa, prilagođavaju obračun troška amortizacije svojim potrebama na način da će s primjenom više ili niže amortizacijske stope (do porezno dopustivih iznosa) utjecati na povećanje ili smanjenje dobiti/gubitka razdoblja. Pri tom dakako zanemaruju odredbe međunarodnih računovodstvenih standarda i standarda okvira za izvještavanje (Hrvatskih ili Međunarodnih standarda financijskog izvještavanja), koji nalažu da je poduzetnik dužan procijeniti korisni vijek uporabe sredstva u kojem će pritjecati ekonomska korist u društvo i da utvrđena amortizacijska stopa treba biti prilagođena procijenjenom korisnom vijeku uporabe sredstva. Stoga se često u bilancama poduzetnika zna naći dugotrajna imovina koja je još uvijek u uporabi i od koje pritječe ekonomska korist društvu, međutim ista je pogrešnom procjenom korisnog vijeka uporabe u cijelosti amortizirana i njena je neto knjigovodstvena vrijednost (razlika između nabavne vrijednosti, akumulirane i amortizacije tekućeg razdoblja) nula.
Promjena korisnog vijeka uporabe, a samim tim i amortizacijske stope, određene dugotrajne imovine ne smatra se promjenom računovodstvene politike, nego promjenom računovodstvene procjene i kao takva ne odnosi se na prethodna razdoblja i ne kvalificira se kao ispravak pogreške. Međutim, vođeni općeprihvaćenim računovodstvenim načelima, kod računovodstvenih procjena, potrebno je zadovoljiti načelo objektivnosti i koristiti amortizacijsku stopu koja zaista odražava procijenjeni vijek uporabe dugotrajne imovine.
12.04.2017.
Amortizacija dugotrajne imovine

Izdvojeni članci
Poslovni svijet
Zašto vaša vizija ne dopire do tima?
Stalno ponavljate iste stvari, ali ništa se ne mijenja? Možda vaš tim nije kriv – nego nedostatak jasnoće s vaše strane. Evo kako to promijeniti!