Prije nekoliko tjedana pomoć je zatražio 20- godišnji tenisač iz Splita. Pri dolasku pružio mi je veliku najlon vreću sa cijelim pregrštom nalaza. Kod njega je RTG snimanje učinjeno dva puta, jednom CT snimanje, MR u dva navrata, te scintigrafija. Broj specijalista koji ga je pregledao, debelo prelazi brojku deset i to liječnici iz svih krajeva ove male zemlje. Da stvar bude gora, niti jedan od njih nije naišao ni na što bi odstupalo od uobičajenih nalaza. E, sada, vjerojatno se pitate o kakvoj se to neobičnoj bolesti ili ozljedi radi? O jednom uganuću skočnog zgloba. Upravo onakvom uganuću koje je u sportu toliko često, koliko jedna ozljeda uopće može biti česta. I što je kod tog tenisača pošlo po zlu? U stvari ništa. Ili ipak... Sve je počelo prošle godine krajem ljeta, kada se distorzija i dogodila. Nakon prvih pregleda i dijagnostike, te nešto mirovanja, naš se tenisač pokušao ponovno vratiti u puni trening. No, bolovi u ozljeđenom stopalu nisu mu to dozvoljavali. Tako su se izmjenjivali periodi odmora sa periodima treniranja, ili barem pokušaja treninga, sa novim pregledima i dijagnostikom. Nekoliko tjedana prije dolaska u Scipion, još je jednom uganuo isti zglob. Kada sam napokon pregledao kompletan dijagnostički materijal, pitao sam ga samo jedno pitanje: Je li itko u proteklih desetak mjeseci liječio sam zglob? Odgovor je bio negativan. Da je ovo iznimka, ni po' muke. No, na žalost sve se češće susrećem sa sličnim životnim pričama, kako sportaša, tako i nesportaša. Jedan pregled slijedi drugi, a jedna dijagnostička pretraga slijedi iza one prethodne, a da o liječenju i adekvatnoj terapiji nema niti riječi. Naravno, utvrđivanje točne dijagnoze je važno. Uklanjanje sumnji u moguće komplikacije, također je važno. Čuti drugo liječničko ili terapeutsko mišljenje može uliti dodatnu sigurnost pacijentu. No u jednom trenutku pregledi i dijagnostika moraju završiti i liječenje mora početi. Naime, kod nekih ozljeda dugotrajna odgoda primjene za to predviđenih terapijskih metoda, uzrokuje dodatna oštećenja na već lošem stanju mekih tkiva, ali i na bližoj i daljoj okolini. Kod našeg je tenisača u tih desetak mjeseci došlo do skraćivanja ahilove tetive, manje upale u tetivnim pripojima oba koljena, promjene u načinu raspodjele pritiska na stopalo, a poradi izbjegavanja bolova pri hodanju i trčanju. Sve to uzrokovalo je i razvoj novih bolnih stanja u drugim, dotad neozljeđenim, dijelovima stopala. Tako danas imamo mnogo posla, od čega se većina mogla izbjeći primjenom pravovremenog liječenja. Valja još poraditi na komunikaciji u struci, a naročito između dijagnostike i fizioterapije u cjelini. Naročito još valja mnogo toga učiniti u edukaciji pacijenata i laika o mogućnostima i dosezima dijagnostičkih postupaka, kao i mogućnostima fizioterapije, koja neizostavno mora postati dostupnija. U tom smislu, a naročito sportašima profesionalcima preporučam da pronađu svoj liječnika i fizioterapeuta od povjerenja. Na taj će način izbjeći predugu dijagnostiku i nepotrebno trošenje vremena, te će se lakše nositi sa zakučastim problemima same medicinske struke. Takav pristup nikako ne ukida instituciju drugog mišljenja, ali omogućava brzu i efikasnu sanaciju svih onih jednostavnih ozljeda sa jasnim uzrocima. Upravo takva je ozljeda našeg tenisača sa početka ove priče. Velika je vjerojatnost da bi u ovako režiranom scenariju on u nekoliko tjedana potpuno sanirao svoju ozljedu, već mjesecima normalno trenirao i natjecao se, te do danas i zaboravio na ozljeđivanje.