Radnik, dobrovoljni davatelj krvi ima pravo na slobodan dan koji mu je plaćen
Darivanje (darovanje) je pojam iz propisa i prakse u državi Republici Hrvatskoj. To su uobičajene životne situacije u kojima sudjeluju brojni građani među kojima je veliki broj radnika. To nije povlastica već najhumaniji čin pojedinca u cilju liječenja pojedinaca. Taj poduhvat je dobrovoljan i bez ičije prisile, bilo s koje strane, pojedinac pristupa na određeno mjesto i daruje svoju krv. Ne postoji zakonska obveza darivanja krvi, pa nikoga nije moguće prisiliti na to.
Kada radnik u radnom odnosu daruje krv onda se javlja jedno specifično (posebno) pitanje oslobođenja od obveza rada, u pravilu kao plaćeni dopust. Ukoliko radnik obavlja darivanje krvi radnim danom (u vrijeme obveze rada) ima pravo na opravdani izostanak s rada. U pitanju su i druga prava: pravo na naknadu plaće za taj dan, slobodan dan ili slobodne dane i druga prava. Bitno je da poslodavac zna za taj čin radnika, koji ga, u pravilu, o tome unaprijed obavješćuje (uvijek kada je to moguće i realno očekivati). To poslodavac ne može zabraniti, ali bi trebalo da za toga radnika ima pozitivne učinke.
U praksi se govori o pravu radnika na plaćeni dopust po osnovu darivanja krvi. Plaćeni dopust radnika je pravo, pored godišnjeg odmora, a kojega radnici radno koriste kada bivaju oslobođeni od rada, a plaćeno je kao da je radnik radio. To se vrijeme smatra vremenom provedenom na radu pa radniku pripadaju sva prava na radu i u vezi s radom.
Muškarci mogu darivati krv redovito svaka tri mjeseca, pa se postavlja pitanje koliko dana godišnje može imati radnik po osnovu darivanja krvi.
Po odredbama članka 86. st.2. Zakona o radu („N.N“ 93/14, 127/17) normirano je da plaćeni dopust u jednoj kalendarskoj godini maksimalno iznosi sedam dana. Međutim, u kolektivnim ugovorima autonomno je utvrđeno da radnik za dobrovoljno darivanje krvi ima pravo na dva slobodna dana, pa ako, npr. radnik daruje četiri puta u godini krv, stekao bi pravo samo po tom osnovu osam radnih (slobodnih) dana.
To ne spada u odredbu Zakona o radu da radnik ima pravo na plaćeni dopust do sedam dana u godini „zbog važnih osobnih potreba“. Dani plaćenog dopusta s osnove darivanja krvi „izlaze“ izvan okvira maksimalnog trajanja i korištenja plaćenog dopusta godišnje. Darivanje krvi predstavlja poseban temelj stjecanja prava radnika na plaćeni dopust u odgovarajućem trajanju. Radnik ima pravo na te dane i dopust bez obzira koliko je već koristio dana u kalendarskoj godini po osnovi „osobnih potreba“ (udaja, ženidba, selidba, smrt člana uže obitelji) i drugi razlozi, koji su unaprijed propisani u skladu s navedenim odredbama Zakona o radu.
Po odredbi članka 86. st.6. Zakona o radu, radnik po osnovi darivanja krvi ima isključivo pravo na jedan plaćeni slobodan dan. Zakon to zove slobodan dan i to „samo jedan dan“.
Pojam „slobodan dan“ nije određen u Zakonu o radu, ali ga je praksa često koristila. Najčešće je to vezano za prekovremeni rad pa je poslodavcima „jeftinije“ dati radniku slobodan dan nego platiti prekovremeni rad, uvijek kada je moguće organizirati rad. U pitanju je svojevrsni oblik „plaćanje“ već odrađenog dana radnika, najčešće prekovremenog (ali i drugog) rada.
Radnici „ne bježe“ od slobodnog dana, iako je češće da čekaju da im se „odrađeni rad“ plati. „Iskoriste odmor“, a izbjegavaju da putem suda traže da im taj „odrađeni rad“ poslodavac plati.
Plaćeni slobodni dan je jedna podvrsta plaćenog dopusta. Plaćeni dopust predstavlja pravo radnika Zakonom o radu propisano u određenim slučajevima i uvjetima („za specifične osobne potrebe“). Te „potrebe“ zahtijevaju korištenje dopusta, a radi se o jednom kratkom periodu (do sedam dana u godini). Poslodavci moraju imati razumijevanja za taj i takav plaćeni dopust i potrebe radnika.
Radnici koji koriste dane plaćenog dopusta ne smiju zbog toga imati nikakve štetne posljedice po radni odnos.
Zakon o radu ne „zabranjuje“ da se prava radnika po osnovi dobrovoljnog darivanja krvi uredi autonomno i povoljnije po principu „boljeg prava za radnika“. Po Zakonu o radu to je jedan dan i to u dan dobrovoljnog darivanja krvi.
To se može urediti sporazumom kojega u pisanom obliku zaključuju poslodavac i radničko vijeće. Može se priznati samo više, a ne manje prava po osnovi dobrovoljnog darivanja krvi. To može biti uređeno i kolektivnim ugovorom. To bi značilo da to ne mora biti uzastopno danu darivanja krvi već i u drugo vrijeme. To i zbog toga što se ne može u svakoj sredini i u svako vrijeme „planirati“ taj slobodan dan odnosno slobodni dani.
U pravilu se plaćeni dopust koristi u vrijeme nastanka slučaja za koga se taj dopust daje. Darivanje krvi nije isto što i drugi slučajevi za koje radnik ima pravo na plaćeni dopust.
Radnik, dobrovoljni davatelj krvi ima, po tom osnovu, pravo na slobodan dan koji mu je plaćen. Na to pravo ima radnik i u slučaju darivanja krvi izvan radnog vremena i radnog dana.
Autonomno reguliranje prava radnika po osnovi dobrovoljnog darivanja krvi nije ograničeno.
