Nesporno je da je gospodarska situacija bitna, ali je bitan život i rad radnika i njegove obitelji
Radno zakonodavstvo u Republici hrvatskoj usklađeno je s okvirnim sporazumom o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999. koje se nalazi u prilogu Direktivi 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o okvirnom sporazumu a sklopili su ga reprezentativni sindikati i poslodavci u EU (ETUC, UNICE, CEEP). Svrha je poboljšati kvalitetu rada na određeno vrijeme osiguranjem primjene nediskriminacije i spriječiti zloupotrebe uzastopnih sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme.
Ugovor o radu između poslodavca i radnika određen je na određeno vrijeme objektivnim okolnostima (određeni datum, dovršenje određenog posla ili nastupanje određenog događaja). Prema radnicima zaposlenima na određeno vrijeme ne smije se postupati na nepovoljniji način nego prema onima kod poslodavca koji su u radnom odnosu na neodređeno vrijeme. Radnik u radnom odnosu na određeno vrijeme može raditi sve oblike radnog vremena: puno radno vrijeme, nepuno i skraćeno, u preraspodjeli, prekovremeno, noću i danju, u smjenama i drugo. Sadržaj rada mora biti određen poslovima i zadacima na radnom mjestu zbog kojeg je zasnovao radni odnos. Tu su promjene moguće kao i kod ugovora o radu neodređenog trajanja (npr. sa punog na nepuno radno vrijeme i dr.); pa i promjena plaće i drugih primanja u skladu s kolektivnim ugovorom ili drugim propisom.
Poslodavci pravdaju sklopljeni ugovor o radu na određeno vrijeme s promjenama na tržištu, nesigurnosti proizvodnje, troškova poslovanja i slično, a zanemaruju sigurnost rada i zanimanja radnika, njegovu ekonomsku i socijalnu sigurnost i perspektivnog uvjeta života i rada.
Nesporno je da je gospodarska situacija bitna, ali je bitan život i rad radnika i njegove obitelji. Konstantna gospodarska situacija jednaka je i za radnike koji su zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Granica je u ocjeni diskriminacije jednih i drugih odnosno u odnosu na drugo. Zbog toga se mora voditi računa o navedenoj Direktivi i Okvirnom sporazumu koji zahtijevaju da se radnici na određeno vrijeme porede s „usporedivim radnikom na neodređeno vrijeme“, a to je „radnik koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme u istom poduzeću, koji obavlja isti ili slični posao/zanimanje, pri čemu se u obzir uzima stručna osposobljenost/vještine“ (narav posla, uvjeti stručnog osposobljavanja i radnih uvjeta, provjereni zadaci, potrebno obrazovanje radnika). Samo objektivni razlog može uvjetovati različito ponašanje radnika u jednom i drugom statusu. Inače, je status radnika na određeno vrijeme nepovoljniji u odnosu na status radnika na neodređeno vrijeme.
U „Burzi“ su objavljeni tekstovi o ugovoru o radu na određeno vrijeme, kao izuzetku da radni odnos ima neodređeno trajanje. Ovdje navedimo da „praksa“ ruši i zanemaruje tu „izuzetnost“ i sve je više ugovora o radu na određeno vrijeme. To se poslodavcima vraća kao bumerang. Kod njih je sve veća migracija radnika, a neizvjesnost koju se stvorilo i Zakon o radu određujući trajanje radnog odnosa do tri godine, razlog je „bježanja“ radnika u druge poslove i kod drugih poslodavaca pa i u inozemstvu. Intervencija nadležnih inspekcija nije česta i za sada je neučinkovita. Europska pravila i praksa Europskog suda to ne toleriraju. U tom smislu očekivati je i radikalniji zaokret.
