Poslodavci insistiraju na fleksibilizaciji radnog vremena
Među brojna pitanja u oblasti rada i radnih odnosa ulaze i ona koja se odnose na fleksibilizaciju radnog vremena. Pored utvrđenja iz Zakona o radu “N.N” 93/14, značajna su i ona koja poslodavac (poslodavci) utvrđuju u procesu Kolektivnog pregovaranja sa sindikatom (sindikatima) kolektivnim ugovorom. Radno vrijeme je bitan uvjet rada pa je, u skladu sa Zakonom o radu da se taj uvjet uređuje i autonomno kolektivnim ugovorom. Za to je potreban socijalni dijalog reprezentativnih subjekata (poslodavca i sindikata). Ne može se ili bolje reći ne smije se zanemariti subjektivitet svake legalno organizirane sindikalne odnosno udruge poslodavca. U Zakonu o radu to se upisuje u statute odnosno pravila udruge. To je rezultat onoga što piše u Ustavu države i u temeljnim vrelima prava (univerzalnim i regionalnim aktima) o temeljnim ljudskim pravima i slobodama. To se ne može heteronomnom normom prenijeti na “najreprezentativnijeg” subjekta. To nije samo formalno (organizacijsko, ustrojbeno) pitanje. To je suštinsko bitno pitanje jer taj „subjekt“ pregovara i sklapa kolektivni ugovor kao vrelo prava o radu i radnim odnosima. Norma u propisu ima “svoju dušu” i svoj smisao ako je u stanju da se realizira i štiti u skladu s
Ustavom i spomenutim aktima. Ne može “stvarnu snagu” tih subjekata određivati broj članova udruge koju “reprezentiraju”, iako je lako “mjerljiva” i “dokaziva” činjenica.
Poslodavci insistiraju (pa i zahtijevaju) fleksibilizaciju radnog vremena, a organizirani sindikati se “protive” fleksibilizaciji koja bi “remetila” uvjete rada, a posebno njihov zahtjev da se radno vrijeme skraćuje ili rasporedi tako da garantira sigurnost rada i zdravlje radnika.
Fleksibilizacija radnog vremena je složen radnopravni pojam i kategorija. Značajna je za poslodavca i za radnika (radnike). Radno vrijeme je determinanta rada i života radnika. Poslodavci žele prilagoditi potrebama tržišnog natjecanja i trgovačkim odnosno tržišnim potrebama i promjenama. Kada se govori o fleksibilnom radnom vremenu onda se misli na slobodu u “rasporedu” radnog vremena. Zakon pretpostavlja da će doći do socijalnog dijaloga poslodavca i sindikata (radnika) o fleksibilizaciji radnog vremena.
Radniku odgovara “fiksni” raspored radnog vremena, unaprijed i bez “promjena” (npr. po osam sati dnevno pet radnih dana u tjednu). To se odnosi na jednokratno radno vrijeme bilo “kruto”, “promjenjivo” ili “klizno radno vrijeme”. Poslodavac može uvesti “promjenjivo” ili “klizno radno vrijeme” samo ako je to “ugovoreno” kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu.
Zahtjev je da se radno vrijeme prilagodi “brzo” i u “tekućoj” potrebi (okolnosti na tržištu). Rješenja u praksi su različita: računanje vremena putovanja do mjesta rada, računanja odmora. To ne može “riješiti” Zakon, ali može autonomno reguliranje toga odnosno u kolektivnom ugovoru ili u ugovoru o radu.
Rješenja u svijetu ne mogu se “preslikati” zbog brojnih objektivnih razloga.
