U skladu s općim poreznim pravilom u vezi obavljanja i određivanja mjesta obavljanja usluga, u slučaju kada porezni obveznik obavlja usluge drugom poreznom obvezniku (B2B odnos), mjestom obavljanja usluga smatra se mjesto sjedišta poreznog obveznika kojem je usluga izvršena. Ako porezni obveznik obavlja uslugu osobi koja nije porezni obveznik (B2C odnos), mjestom obavljanja usluga (oporezivanja) smatra se mjesto u kojem porezni obveznik koji obavlja uslugu ima sjedište. Ove odredbe propisane su st. 1. i st. 2. čl. 17. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN. 73/13, 148/13, 143,14, Rječenje US RH 99/13, 153/13).

Međutim, od navedenog temeljnog pravila utvrđivanja mjesta obavljanja usluga odstupaju usluge propisane u člancima 18. do 24. Zakona o PDV-u.
Člankom 19. Zakona o PDV-u uređeno je da se mjestom obavljanja usluga u vezi s ne­kretninama, uključujući uslu­ge stručnjaka i posrednika za prodaju nekretnina, smještaja u hotelima ili objektima slične namjene, uključujući kampove za odmor ili mjesta uređena za kampiranje, davanje prava na uporabu nekretnina i usluge pripreme i koordinacije građevinskih radova, kao što su usluge arhitekata i građevinskog nadzora, smatra mjesto gdje se nekretnina nalazi.

Iz navedenog možemo zaključiti da, neovisno o tome kome se zaračunavaju usluge u vezi s nekretninama ili tko ih zaračunava, ako se nekretnina nalazi npr. u Hrvatskoj, takva usluga oporezivat će se hrvatskim PDV-om, odnosno ako se nekretnina nalazi u drugoj državi članici EU, ili trećim zemljama, takva usluga nije opo­reziva hrvatskim PDV-om, u skladu s odredbama čl. 19. Zakona o PDV-u.

Ako inozemni porezni obveznik obavlja usluge u vezi s nekretninama (nekretnina se nalazi u RH) tuzemnom poreznom obvezniku, PDV sadržan u primljenoj usluzi dužan je obračunati i platiti tuzemni porezni obveznik (primatelj usluge) u skladu s odredbama st. 2. čl. 75. Zakona o PDV-u. Navedeno znači da inozemni porezni obveznik za navedenu uslugu neće zaračunati na svom izlaznom računu PDV, već će izvršiti prijenos porezne obveze na tuzemnog poreznog obveznika, a tuzemni porezni obveznik preuzima na sebe poreznu obvezu te je dužan iskazati u obrascu PDV-a obvezu (na poziciji II. 13.) i pretporez (na poziciji III. 13.) i nije dužan popunjavati PDV-S obrazac.

U slučaju da je inozemni porezni obveznik obavio uslugu u vezi s nekretninama (nekretnina se nalazi u RH) tuzemnoj osobi koja nije porezni obveznik, inozemni porezni obveznik ne može izvršiti prijenos porezne obveze na pri­matelja usluge u tuzemstvu i dužan je izvršiti registraciju za potrebe PDV-a u RH, dobiti hrvatski PDV identifikacijki broj, na svom izlaznom računu iskazati obvezu za hrvatski PDV-a te podnijeti obrazac PDV-a poreznim tijelima RH i izmiriti obvezu po osnovi istog. Ako je riječ o poreznom obvezniku iz EU koji je obavio uslugu u vezi s nekretninama tuzemnoj osobi koja nije porezni obveznik, on može sam podnijeti obrazac PDV-a, a ako je riječ o poreznom obvezniku izvan EU koji je obavio uslugu u vezi s nekretninama osobi koja nije porezni obveznik, dužan je za potrebe re­gistracije i podnošenja obrasca PDV-a u RH imenovati poreznog zastupnika (poreznog obveznika sa sjedištem u RH) kao osobu koja je obvezna platiti u njegovo ime PDV, u skladu sa st. 2. čl. 126. Zakona o PDV-u.