U praksi se često potvrđuje stajalište da zakonodavstvo u Hrvatskoj izričito ne zahtijeva kaznenopravnu zaštitu radničkih prava. Tako se, primjerice, rijetko kažnjavaju poslodavci zbog neisplate plaće ili zbog isplate manjeg iznosa plaće
U kriznim vremenima radnička prava se krše sve više i na sve teže načine. Vlast je dužna urediti, ali i zaštititi prava radnika, posebice ona najteža djela koja se mogu okvalificirati kao kaznena djela. Kazneno djelo je, primjerice, otkazivanje ugovora o radu radnika koji je sudjelovao u zakonitom štrajku, zatim poslodavčevo nepoštovanje sudske odluke o vraćanju radnika na rad, vrijeđanje, ponižavanje, zlostavljanje ili na drugi način uznemiravanje i narušavanje zdravlja radnika. Svrha kažnjavanja je prevencija i socijalni učinak. Radnik mora biti i osjećati se zaštićeno, ne samo zbog sebe, već i zbog svoje obitelji i drugih s kojima živi i radi. Nažalost, u praksi se često potvrđuje stajalište da zakonodavstvo u Hrvatskoj izričito ne zahtijeva kaznenopravnu zaštitu radničkih prava. Tako se, primjerice, rijetko kažnjavaju poslodavci zbog neisplate plaće ili zbog isplate manjeg iznosa plaće. Radnici često „lažno svjedoče“ čuvajući radno mjesto u svekolikoj nezaposlenosti.
Treba napomenuti da, kada je riječ o plaći, onda nisu u pitanju samo propisi u Republici Hrvatskoj, već su tu i konvencije Međunarodne organizacije rada (MOR), Europska socijalna povelja i drugi univerzalni i regionalni pravni izvori koji propisuju prava na pravičnu plaću. Deklaracija MOR-a o temeljnim načelima i pravima na radu štiti temeljna radnička prava: pravo na udruživanje i kolektivno pregovaranje, eliminaciju svih oblika prisilnog rada, ukidanje svih oblika dječjeg rada i ukidanje diskriminacije u odnosu na zaposlenje i zanimanje.
