Kolektivni ugovor je ugovor-propis autonomnog karaktera. Ima svoje vremensko i prostorno važenje.


Zakon o radu “N.N. 93/14” nepotpuno uređuje pitanje ko­lektivnog pregovaranja. To do­punjuje Zakon o reprezentativ­nosti udruga poslodavaca i sin­dikata “N.N. 93/14”, što je ne­potrebno “izbačeno” iz Za­kona o radu. 

Ovo se, posebno odnosi na ona pitanja koja se odnose na subjekte (stranke) kolektivnog ugovora; uvjete sklapanja ko­lektivnog ugovora, te uređenje što se ima smatrati zakonitim štrajkom. Takvo reguliranje teš­ko je pratiti, pogotovo u praksi kolektivnog pregovara­nja koje je, ionako narušeno (de­valvuirano). Jedna od promjena je i pitanje kolektivnog pre­govaranja.

Neka od značajnih pitanja odnosi se i na zakonsko ure­đe­nje produžene primjene prav­nih pravila sadržanih u kolektivnom ugovoru. Naime, ko­lek­tivni ugovor je ugovor-propis autonomnog karaktera. Ima svoje vremensko i prostorno važenje. Uređuje uvjete rada: od zasnivanja radnog odnosa, odnosno zaključivanja ugovora o radu, obrazovanja i usavršavanja, prestanak ugovora o radu i zaštita povrijeđenog prava. Zbog promjena u tim odnosima, Zakon predviđa da se kolektivni ugovor između poslodavca i sindikata može zaključiti na neodređeno i na određeno vrijeme. Prestaje is­tekom vremena ili otkazom. 

Postupak nije jednostavan. Danas skoro da nema niti jednog poslodavca niti jednog radnika da se na njega u od­ređenoj mjeri ne primjenjuje određeni kolektivni ugovor. Zbog pravne sigurnosti i neotu­đivih prava koja se kolektiv­nim ugovorom uređuju bitna je njegova primjena dok važi, a i što duže vrijeme nakon što istekne njegovo važenje.