Iako pupčanu kilu kod štenadi srećemo vrlo često, komplikacije nisu baš učestale. Pred nekoliko tjedana susrela sam se, nakon dužeg vremena, sa slučajem pupčane kile kod mlade pekinezerice kod koje je došlo do komplikacija , možemo reći, iz čista mira.

Kujica je odjednom postala vrlo uznemirena, bolno je cvilila, te se nije mogla nikako smjestiti. Držala se je pogrbljeno, a vlasnica je , srećom, odmah primijetila da je inače malena i mekana oteklina na trbuhu postala veća i iznimno tvrda.

Kujica je podvrgnuta hitnom operacijskom zahvatu pri kojem je ustanovljeno da je došlo do uvaljivanja dijela crijeva u kilu, te do stiskanja tog dijela crijeva koje je ostajalo bez dotoka krvi. S obzirom na brzu reakciju vlasnice, nije došlo do većih oštećenja stjenke crijeva, pa je dovoljno bilo crijevo osloboditi i kirurški sanirati kilu.
No ovakav razvoj situacije može biti vrlo ozbiljan. Da je došlo do većeg oštećenja stjenke crijeva ili da je ona duže vremena bila bez adekvatnog dotoka krvi, moralo bi se pristupiti resekciji crijeva , što je mnogo veći kirurški zahvat sa mnogo češćim komplikacijama.

Pupčanu kilu kod štenadi prepoznamo kao malenu oteklinu na sredini trbuha. Na dodir je obično mekana, nije bolna pa štene neće protestirati ako je pipkate, a ponekad nestane već kod vrlo nježnog dodira, tj. sadržaj kile povuče se u trbušnu šupljinu. Pupčane kile skoro uvijek su urođene. Ventralna stjenka trbuha formira se tijekom embrionalnog razvoja na način da se dijelovi buduće stjenke spajaju formirajući otvor kroz koji prolazi pupčana vrpca. Rođenjem, taj se otvor zatvara, a na njegovom mjestu ostaje pupčani ožiljak. Pupčana kila nastane kada pupčani prsten nije formiran kako treba, te je otvor prevelik da bi se zatvorio kod rođenja. Mnoge pasmine pasa su predisponirane za nastanak pupčane kile, pa se pretpostavlja da genetski faktori ovdje igraju veliku ulogu. Najčešće ih viđamo kod pekinezera i njihovih mješanaca, mopsa, ši cu-a.

Pupčana kila može nastati i ako se štencima previše skrati pupčana vrpca. To obično obavi njihova mama zubima, a nekada ljudi nestručno previše skrate pupak, misleći da to kujica neće obaviti. Pupčana vrpca trebala bi se skratiti tako da ostane barem 3 cm duga, no ako to napravi čovjek (vlasnik ili veterinar) kujice ponekad nisu zadovoljne obavljenim poslom, pa same još dodatno skraćuju pupak, pri čemu se dogodi da pretjeraju i skrate ga do samog trbuščića. Kod malih pupčanih kila u kojima se nalazi samo mast, kirurško liječenje obično nije potrebno. No ponekad se vlasnici takvih pasa ipak odluče odstraniti kilu iz čisto estetskih razloga. Malene kile se vremenom smanje i nikada ne uzrokuju nikakve probleme, a mogu se usput riješiti ako se radi o ženki, prilikom sterilizacije. No, ukoliko je u kili bilo koji trbušni organ, a najčešće je to crijevo, onda je operaciju bolje obaviti što prije, dok nije došlo do uglavljivanja crijeva ili drugog organa te tako do ishemičnog oštećenja istog.