Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda naglašava slobodu izražavanja, ali ta sloboda sa sobom nosi i „dužnosti i odgovornosti“
Radnik je obvezan biti lojalan poslodavcu. Ovim radom obuhvaćen je slučaj Općine K. odnosno Komunalnog društva K. čiji je jedini dioničar Općina K. „Dioničar“ je „prigovorio“ kako je radnica „Društva“ izdala povjerenje članova Skupštine zbog toga što je obznanila informacije o kojima se trebalo raspravljati samo na Skupštini… Radnica tvrdi da je „Društvo“ izdalo njeno povjerenje „zbog toga što mi nisu vjerovali“ i da je „upoznala organe Društva o nepravilnostima, financijskim gubicima i narušavanju poslovnog ugleda Društva…“
Odlukom Skupštine Društva radnica je dobila izvanredni otkaz ugovora o radu „zbog istupa u medijima, a koji su se smatrali štetnim za poslovni ugled Društva“. To je za poslodavca bio važan razlog „uzimajući u obzir sve okolnosti i interese obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa nije moguć…“. Radnica je iskoristila pravo na „internu“ zaštitu i „vodila“ radni spor pred I* Općinskim sudom u R. i II * Županijskim sudom u R. Presude navedenih sudova bile su u „njenu korist“ odnosno njezin tužbeni zahtjev je usvojen. Međutim, kako je „Društvo“ zatražilo reviziju presude to je Vrhovni sud Republike Hrvatske, preinačio presudu Županijskog suda u R i odbio radnicu s tužbenim zahtjevom, jer je mogla umjesto obraćanja javnosti o tome obavijestiti „službena tijela (državnim tijelima)… što ne bi predstavljalo razlog za otkaz…“
Radnica se, potom obratila Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji je njenu ustavnu tužbu odbio „jer javno obraćanje ne može opravdati povredu prava iz radnog odnosa i obveza koje proizlaze iz ugovora o radu i zakonodavstvu…“.
Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda naglašava slobodu izražavanja, ali ta sloboda sa sobom nosi i „dužnosti i odgovornosti“. Radi se i o zaštiti morala i o zaštiti reputacije i prava drugih. Ta ograničenja vrijede za svakoga. Pitanje je da li je radnica u „odgovoru“ na kritiku „prešla granicu dopuštene kritike“!? upućujući „čitatelje“ na protupravna ponašanja Društva. Ona se „branila“ od napada pa je to bio motiv njenog „istupanja“.
Pitanje je da li je radnica na drugi način sebe mogla zaštititi a da se ne obraća medijima. Drugo je pitanje je li Društvo pravilno reagiralo kada je zbog toga donijelo odluku da se radnici izvanredno otkaže ugovor o radu. Je li to osobito teška povreda radne obveze iz radnog odnosa i takva činjenica da je poslodavac donio takvu odluku. To nije osobito teška povreda radne discipline, ali je stvorilo „određeno nepovjerenje“ koje je bilo takvog karaktera da se poslodavac odlučio na navedenu odluku bez obzira što je ona osporena. Iz prikupljenih i provedenih dokaza da se zaključiti da nije bilo objektivan sud da je sve opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.
Predsjednik Skupštine „Društva“ u ime Općine K. kao jedini dioničar donio je ovu odluku. On je za to nadležan i tu prigovora nema. Radnica, kao direktorica Društva ima pravo na iznošenje primjedbi, vodeći računa o poslovnim interesima društva i čuvanju poslovne tajne.
Radni odnos je pravni odnos povjerenja između poslodavca i radnika, pa kada se to povjerenje izgubi nastaju brojni problemi.
U ovoj pravnoj stvari ECHR nije utvrdio da je došlo do povrede prava podnositeljice zahtjeva (radnice) na slobodno izražavanje.
