Diskriminacija je stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po jednoj ili više diskriminacijskih razloga (osnova): temeljem rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, vjere, jezika, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovinskog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, radnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama i sl.
To je uređeno Zakonom o suzbijanju diskriminacije „N.N“ 85/08 i 112/12. diskriminacija može biti izravna i neizravna. Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobu u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.
Putem suda se malo rješava takvih slučajeva. Žrtve diskriminacije nerado ulaze u takve sporove i ne žele se obraćati sudu zbog neugodnosti i neizvjesnosti, kao i zbog odmazde i sl. Tu ima uznemiravanja, spolnog uznemiravanja, poticanja na diskriminaciju i dr.
Kada je u pitanju neizravna diskriminacija bitno je da postoji neravnomjerni učinak, nepovoljan položaj (učinak) na osobu koja tvrdi da je diskriminirana. Na upit to treba djelovati nepovoljno. U sudskim sporovima, neizravna diskriminacija prema radniku odnosno radnici može biti u propisivanju dužine staža, rasporeda radnog vremena, službenih putovanja, prekovremeni rad i slično, ali se objektivno ne mogu opravdati. To može biti i način određivanja plaće za radnike i radnice. Sud mora pružiti zaštitu onome tko tvrdi da je diskriminiran. Teret dokazivanja je na poslodavcu. Diskriminirani mora dokazati nepovoljan učinak mjere, mora biti oštećen tom mjerom. Poslodavac mora dokazati da nije bilo diskriminacije. Teško se dokazuje da je nejednakost u postupanju motivirana nekom od nedopuštenih osnova diskriminacije, pa se po Zakonu čak smatra dokazanim uz uvjet vjerojatnosti. Tuženi poslodavac mora dokazati da za neravnomjerni učinak postoji objektivno opravdanje. Mjera mora ostvariti zakoniti (legalni) cilj, mjera mora biti primjerena za ostvarivanje toga zakonitog cilja i mjera mora biti nužna za ostvarenje zakonitog cilja. To jeste postavljeno neprecizno, široko, neodređeno, ali sudovi u postupku to moraju precizirati.
Poslodavac mora dokazati da se mjerom koju je uveo postiže zakoniti cilj koji nije zabranjen i da taj cilj ne sadrži diskriminatorski kriterij razlikovanja. Mjera mora biti korisna i birana tako da je korisnija od drugih mjera. Ipak je velika odgovornost i teret na sudu kako će to utvrditi. Međutim, diskriminacija je toliko ozbiljan problem da se njome mora baviti svaki pojedinac, udruga (posebno sindikat) ali i mediji.
