Radnik odgovara poslodavcu za štetu ako je dokazana njegova odgovornost
„Radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu nadoknaditi („N.N“ 93/14. Zakon o radu: čl.107.)
Šteta za koju radnik odgovara poslodavcu mora biti prouzročena na radu i u vezi s radom. Šteta mora nastati krivnjom radnika. Krivnja radnika kvalificira se kao namjera ili krajnja nepažnja radnika da se poslodavcu počini šteta. Namjera je jedan oblik krivnje i uvijek se određuje subjektivno. Radnik je svjestan da će svojom radnjom ili ponašanjem izazvati štetu. To može biti i namjerno propuštanje da radnik poduzme određenu radnju odnosno postupak. Krajnja nepažnja je ponašanje radnika kada on u postupku (svom postupanju) zanemari i ne pokazuje ni onoliku pažnju koja se može očekivati od svakog čovjeka prosječnih sposobnosti.
Radnik odgovara poslodavcu za štetu ako je dokazana njegova odgovornost (kriterij dokazane krivnje). Krajnju nepažnju i namjeru poslodavac mora dokazati.
Prije tužbe sudu poslodavac treba pokušati nagodbom odnosno izvansudskim putem nadoknaditi štetu od radnika.
Šteta mora nastati poslodavcu na radu i u vezi sa radom. Zakon o radu ne obvezuje poslodavca da provodi postupak, pri tome, ali je praksa (sudska i druga) takva da upućuje poslodavca da prikupi sve podatke koji mogu biti bitne činjenice u provođenju dokaznog postupka pred eventualnog sudskog spora.
Najbitnije je da poslodavac dokaže namjeru ili krajnju nepažnju radnika na radu i u vezi s radom u počinjenoj šteti. Bez toga dokaza poslodavac ne može uspjeti i nadoknaditi štetu radnika. U sudskom sporu sudovi donose presude i odbijaju poslodavca s tužbenim zahtjevom za naknadu štete ako ne uspije dokazati postojanje namjere ili krajnje nepažnje radnika.
U jednom sudskom sporu sud je dosudio poslodavcu i obvezao radnicu za naknadu štete jer je dokazano da se radnica neodgovorno ponašala kao poslovođa prodavaonice iz sljedećih razloga: nije vodila propisanu evidenciju i poslovne knjige, a uzimala je robu koju nije plaćala što je ocijenjeno namjerom. Pri tome nije nadzirala ulazak i izlazak robe, što je ocijenjeno kao krajnja nepažnja. Iz navedenih razloga prouzročila je dokazani manjak (štetu) pa odgovara poslodavcu za naknadu štete. U jednom drugom slučaju utvrđeno je da je tuženi radnik – vozač autobusa u cestovnom prijevozu putnika radio krajnjom nepažnjom jer je kontrola ustvrdila da u autobusu kojega je vozio zatečeno nekoliko putnika bez uredne vozne karte, a sud ga je obvezao da nadoknadi štetu poslodavcu.
Štete na radu i/ili u vezi s radom mogu nastati činjenicom (aktivnom radnjom radnika) ali isto tako i nečinjenjem (npr. u navedenom slučaju kada je radnik – vozač autobusa propustio da naplati cijenu putnih karata u autobusu).
Namjera je kada radnik postupa sa znanjem i hotimice da štete nastane. To može biti direktni dolus (namjera) kada radnik želi da šteta nastane, a indirektna namjera je kada se “ipak” pristaje da šteta nastane iako radnik “zna” da je njezino nastupanje izvjesno.
