U radnom odnosu postoje različite vrste odgovornosti:
1. Moralna odgovornost;
2. Odgovornost za štetu;
3. Stegovna (disciplinska) odgovornost;
4. Prekršajna odgovornost;
5. Kaznena odgovornost.
Moralna odgovornost je odgovornost poslodavca i radnika za protupravna ponašanja suprotna moralu datog društva.
Odgovornost za štetu je obvezno pravni odnos u kojem je jedna strana - štetnik, dužna popraviti (naknaditi) štetu drugoj strani - oštećenom (oštećeniku), a ta druga strana ima ovlaštenje zahtijevati popravak te štete.
Odgovornost za štetu u radnom odnosu, može biti:
1. Odgovornost radnika za štetu uzrokovanu poslodavcu;
2. Odgovornost radnika za štetu uzrokovanu trećoj osobi na radu ili u vezi s radom (regresna odgovornost);
3. Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku.
Kada se govori o odgovornosti za štetu u radnom odnosu onda treba primijeniti
ne samo Zakon o radu nego i Zakon o obveznim odnosima („N.N“ 35/05; 41/08; 125/11.).
Radnik ce odgovarati za štetu u radnom odnosu:
1. Ako je radnik počinio štetu na radu ili u vezi s radom;
2. Da je radnik počinio štetu namjerno ili iz krajnje nepažnje;
3. Da postoji uzročna veza između radnje radnika i nastale štete.
Obična šteta je umanjenje nečije imovine. Izmakla korist je sprečavanje povećanja nečije imovine. Poseban problem je neimovinska šteta ili povreda prema osobnosti. Tu ima puno sporova i složenih parnica. Umanjenje nečije imovine i sprječavanje njezina povećanja predstavlja imovinsku (materijalnu) štetu.
Neimovinska šteta nastaje kao povreda na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Poslodavac - pravna osoba može pretrpjeti neimovinsku štetu zbog napada na ugled, dobar glas, čast, ime odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr.
Radnik odgovara za štetu ako je nastala njegovom krivnjom uz uvjet da je štetu počinio namjerno ili iz krajnje nepažnje. Namjera (lat. dolus) je takva vrsta krivnje kod koje se traži da je štetnik postupao znajući hotimice (sa voljom i znanjem), tj. radnik je svjestan da će svojom radnjom ili propuštanjem uzrokovati štetu. To je najviši stupanj krivnje. U ostalim slučajevima radnik ne odgovara. Krajnja nepažnja postoji ako se radnik ponaša onako kako se ne bi ponašao prosječno pažljiv radnik. Poslodavac mora dokazati da je radnik postupao namjerno ili iz krajnje nepažnje.
Više radnika može počiniti štetu i za nju odgovarati poslodavcu. Svaki radnik odgovara za štetu koju je počinio. Ako se to ne može utvrditi smatra se da su radnici odgovorni na jednake dijelove. Ako su štetu počinili kaznenim djelom s namjerom, u tom slučaju oni odgovaraju solidarno.
