Zakon propisuje minimalni iznos-najniži iznos otpremnine, pa kada god postoji zakonska obveza isplate otpremnine ona ne može biti niža od toga iznosa.
U tržišnom gospodarstvu malo je socijalno zaštitnih kategorija u radnom odnosu. Jedna od tih kategorija je, po Zakonu o radu, otpremnina kod prestanka ugovora o radu. Zakon propisuje minimalni iznos - najniži iznos otpremnine, pa kada god postoji zakonska obveza isplate otpremnine ona ne može biti niža od toga iznosa.
Pravo na otpremninu imaju radnici kojima bez njihove krivnje prestaje radni odnos bez obzira da li su imali ugovor o radu na neodređeno ili određeno vrijeme. No, problem je što ugovori o radu na određeno vrijeme prestaju, u pravilu, bez otkaza, jer se završavaju istekom vremena na koji su zaključeni.
Pored Zakona o radu, otpremnina se uređuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Zakon ne uređuje otpremninu u slučaju odlaska radnika u mirovinu.
Kada je otpremnina različito određena spomenutim aktima, primijenit će se onaj akt koji je povoljniji za radnika odnosno u kojem je aktu otpremnina određena u većem iznosu.
Uvjeti za otpremninu su: otkaz ugovora o radu bez krivice radnika, minimalno rad od dvije godine kod poslodavca i da je radni odnos trajao kontinuirano (neprekidno). Visina se određuje prethodnoj radnikovoj plaći koju čini: osnovna plaća, dodaci na plaću (prekovremeni, noćni rad i rad na blagajni), postotak povećanja plaća za godine staža i stimulativni dio plaće. Izračunava se prosječna bruto plaća radnika. Sve drugo ne ulazi u osnovu za izračun otpremnine (naknade, potpore, troškovi prijevoza, božićnica, jubilarne nagrade, regres i dr.). Osnovica je primljena bruto plaća ili ona koju bi radnik primio da je radio bez obzira što je zadnja tri mjeseca primio naknade (bolovanje i sl.).
U pravilu, otpremnina se daje u slučaju redovitog, poslovno uvjetovanog otkaza (organizacijski, ekonomski, tehnološki) i zbog osobno uvjetovanog otkaza kada radnik nije u stanju obavljati poslove zbog određenih trajnih osobina i sposobnosti. Otpremnina ne smije biti niža od 1/3 prosječne mjesečne bruto plaće koju je radnik ostvario u posljednja tri mjeseca prije otkaza ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. Zakon o radu je propisao i da najviša otpremnina ne može biti viša od šest prosječnih bruto plaća (radnikovih u zadnja tri mjeseca). Za sada je neoporezivi iznos 6.400,00 kn.
U slučaju sporazumnog prestanka ugovora o radu, poslodavac i radnik mogu ugovoriti sve, pa i visinu i način isplate otpremnine. Radnik koji je kriv za otkaz ugovora o radu nema pravo na otpremninu. Ako radnik radi u skraćenom radnom vremenu ima pravo na otpremninu kao da radi punim radnim vremenom. Ako u slučaju ozljede na radu radnik ne bude vraćen na rad nakon liječenja, ima pravo na otpremninu najmanje u iznosu dvostrukog iznosa na kojega bi inače imao pravo.
