S aspekta oporezivanja usluga organizacije ovakvih događaja porezom na dodanu vrijednost, u praksi se nerijetko javljaju dvojbe po pitanju ispravnog utvrđivanja mjesta oporezivanja navedenih usluga
Živimo u digitalnom dobu u kojem održavanje virtualnih/online događaja poput seminara, konferencija, radionica, nije neuobičajena pojava. Utjecaj globalne pandemije COVID-19 ne samo da je iznimno ubrzao i rasprostranio upravo ovakav način održavanja navedenih događaja već nerijetko predstavlja i jedinu opciju zbog protupandemijskih mjera koje se primarno odnose na zabranu putovanja, zabrane održavanja manifestacija i skupova za veći broj ljudi i slično.
S aspekta oporezivanja usluga organizacije ovakvih događaja porezom na dodanu vrijednost, u praksi se nerijetko javljaju dvojbe po pitanju ispravnog utvrđivanja mjesta oporezivanja navedenih usluga. Je li riječ o elektronički obavljenim uslugama, odnosno učenju na daljinu (za koje je propisano različito mjesto oporezivanja ovisno jesu li obavljene osobi koja je porezni obveznik ili je usluga obavljena osobi koja nije porezni obveznik) ili je riječ o uslugama u kulturi i njima sličnim i pomoćnim uslugama, za koje se mjestom obavljanja usluga pristupa kulturnim, sportskim, znanstvenim, obrazovnim, zabavnim i sličnim događanjima (neovisno obavljaju li se poreznim obveznicima ili osobama koje nisu porezni obveznik) smatra mjesto gdje se ta događanja stvarno odvijaju.
U vezi s primjenom ispravnog poreznog tretmana, a na upit poreznog obveznika koji organizira virtualne/online konferencije, seminare i razne radionice i za online pristup tim događanjima naplaćuje kotizaciju od poreznih obveznika sa sjedištem u tuzemstvu i inozemstvu, Ministarstvo financija – Središnji ured Porezne uprave objavio je mišljenje (broj klase: 410-19/20-02/249; Ur. broj: 513-07-21-01/20-2) od 22.prosinca 2020. godine.
Iz navedenog mišljenja izdvajamo sljedeće: „…Člankom 26. stavkom 1. Zakona o PDV-u propisano je da se mjestom obavljanja telekomunikacijskih usluga, usluga radijskog i televizijskog emitiranja te elektronički obavljenih usluga osobi koja nije porezni obveznik smatra mjesto gdje ta osoba ima sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište. Elektronički obavljenim uslugama u smislu Zakona o PDV-u, između ostalog smatra se učenje na daljinu što je propisano člankom 26. stavkom 7. Zakona o PDV-u. Prema tome, mišljenja smo da se online konferencije, seminari i razne radionice smatraju učenjem na daljinu, odnosno elektronički obavljenim uslugama u smislu članka 26. stavka 7. Zakona o PDV-u. Stoga, ako se u konkretnom slučaju elektronički obavljena usluga obavlja poreznom obvezniku sa sjedištem u inozemstvu, radi se o usluzi za koju se u skladu s člankom 17. stavkom 1. Zakona o PDV-u mjestom obavljanja smatra mjesto sjedišta poreznog obveznika primatelja usluge“.
Porezna uprava je ovakvim tumačenjem zauzela stav da ukoliko se promijeni način organiziranja seminara, konferencije, radionica i slično na online umjesto fizičkog prisustva polaznika u dvorani, dolazi i do promjene mjesta oporezivanja obavljanja usluga PDV-om.
Međutim, navedeno tumačenje nije utemeljeno na Prilogu I Provedbene uredbe Vijeća (EU) 282/2011 u kojem je navedeno da elektronički obavljene usluge obuhvaćaju i automatizirano učenje na daljinu, koje ovisi o internetu ili sličnoj elektroničkoj mreži i čija ponuda zahtijeva ograničeno ili uopće ne zahtijeva posredovanje čovjeka, uključujući virtualne učionice, u kojima se internetska ili slična elektronička mreža koristi kao oruđe za komunikaciju između učitelja i učenika.
Iako hrvatski prijevod odstupa od engleskog, smisao definicije ukazuje na to da, ukoliko se usluga oslanja na značajnu ljudsku intervenciju, npr. interaktivni online seminar, konferencija, nastava, gdje sadržaj prezentira predavač, a za potrebe kojeg se Internet ili elektronička mreža koriste samo kao sredstvo komunikacije, u tom slučaju takva se usluga ne smatra elektronički obavljenom uslugom.
Slijedom navedenog, predmetno mišljenje Porezne uprave od 22. prosinca 2020. godine moglo bi se smatrati dvojbenim, što u konačnici može imati utjecaj na pravnu nesigurnost u pogledu tumačenja treba li online seminare (webinare), konferencije, razne radionice i slično smatrati elektronički obavljenim uslugama - učenjem na daljinu te s tog osnova utvrđivati mjesto oporezivanja PDV-om.
U trenutku pisanja ovog članka, na dan 15. travnja 2021. godine na službenim Internet stranicama Porezne uprave objavljeno je novo Mišljenje Središnjeg ureda Porezne uprave (Broj klase:410-19/20-02/249; Ur. broj: 513-07-21-01/21-3) s datumom 26. ožujak 2021. godine, u kojem je navedeno kako slijedi: „Kako ne bi došlo do pogrešne primjene, od 22. prosinca 2020. godine o određivanju smatraju li se pojedine usluge učenjem na daljinu odnosno elektronički obavljenim uslugama dopunjavamo odredbama Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 282/2011.
Člankom 7. Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 282/2011 među ostalim je propisano da se elektronički obavljenim uslugama ne smatraju usluge podučavanja, kada predavač dostavlja sadržaj tečaja putem interneta ili elektroničke mreže kao i usluge podučavanja koje obuhvaćaju samo tečajeve korespondencije, kao što su tečajevi putem pošte. Stoga je prilikom određivanja smatraju li se pojedine usluge učenjem na daljinu odnosno elektronički obavljenim uslugama potrebno uzeti u obzir i odredbe članka 7. Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 282/2011.“
Umjesto zaključka ove teme, pozivam Vas da sami razmislite o tome zašto je ponekad teško i Vašim poreznim, računovodstvenim i financijskim savjetnicima, dakle, osobama kojima je to osnovna djelatnost, uz postojeće Zakone koji uređuju porezna pitanja i njihove provedbene podzakonske propise, dati konkretne odgovore i savjete na Vaše nedoumice i pitanja koje imate u svom poslovanju po pitanju ispravne primjene poreznih propisa.
