Plaća je bitan element radnog odnosa jer u tom odnosu nema besplatnog rada
Radni odnos je pravni odnos poslodavca i radnika. Glavni elementi koji ga određuju jesu: poslodavac daje radniku posao u po njemu određenoj organizaciji i radnom vremenu, a radnik radi po tom nalogu i uputama poslodavca i za taj rad ima pravo na plaću koju mu isplaćuje poslodavac.
Radno vrijeme se iskazuje na mjesečnoj razini, bez obzira na njegove „modalitete“ (varijante rasporeda i evidentiranja).
Plaća je bitan element radnog odnosa jer u tom odnosu nema besplatnog rada. Plaća određuje radni i socijalni položaj radnika (visina plaće, vrijeme obračuna i isplate plaće, ovrhe na plaći, doprinosi, porezi, prirezi i drugo). Za poslodavca plaća je trošak i direktno utječe na dobit. Zbog svega toga, a i zbog drugih razloga teško je postići dogovor o plaći među tim subjektima. Plaća izravno utječe na pravnu sigurnost u najširem smislu.
Što se tiče odnosa plaće i radnog vremena to se, posebno vidi iz pitanja plaće i nepunog radnog vremena; plaća i preraspodjela radnog vremena i drugi slučajevi u praksi.
Plaća i druga materijalna prava radnika koji radi u nepunom radnom vremenu posebno je pitanje i odnos. Nepuno radno vrijeme je svako radno vrijeme koje je kraće od punog radnog vremena. U tom posebnom obliku radnog vremena posebnosti su i u obračunu plaće. Plaća i materijalna prava isplaćuju se razmjerno ugovorenom radnom vremenu, ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno. Radnik koji radi, npr. pola radnog vremena, ima pravo na pola plaće, pola regresa, pola božićnice, pola iznosa otpremnine, pa i na pola jubilarne nagrade i dr. Međutim, u nekim kolektivnim ugovorima određeno je da pojedina materijalna prava (npr. božićnica) pripada u punom iznosu radniku bez obzira na radno vrijeme.
Radniku koji kod poslodavca radi s pola radnog vremena ima pravo kod tog poslodavca na otpremninu, otkazni rok, jubilarnu nagradu kao da je radio cijelu godinu (kao i radnik s punim radnim vremenom), dakako uz razmjerni iznos, kako je već napisano.
Zakonodavac potiče sklapanje ugovora o radu s nepunim radnim vremenom, ali praksa govori da se malo koristi upravo zbog materijalnih prava i troškova „bruto“ plaće (visokih doprinosa, poreza, prireza i dr.). To kompliciraju i drugi propisi, pa i oni koji određuju minimalnu plaću.
Specifična je plaća i u slučaju da radnik radi u preraspodjeli ili nejednakom rasporedu radnog vremena. To nije jednostavno u praksi prilikom obračuna plaće u slučaju da radnik u jednom periodu radi duže a u drugom kraće od punog radnog vremena. Moguće je u toj „preraspodjeli“ radniku za svaki mjesec isplaćivati istu plaću, dakako, uvažavajući noćni rad, rad blagdanom, prekovremeni i drugi rad, a moguće da se plaća obračunava i isplaćuje prema stvarno određenom radnom vremenu. To nije uredio Zakon o radu, pa je dobro da se ti modaliteti urede autonomnim općim aktima kod poslodavca (kolektivni ugovor, pravilnik o radu, a kod manjih poslodavaca kojega ne obvezuje kolektivni ugovor to se može precizirati i ugovorom o radu).
U praksi se javljaju i druge specifičnosti radnog vremena i plaće, kao npr. plaćanje pripreme za rad, raniji dolazak na rad i/ili kasnijeg odlaska s posla. To treba autonomno urediti u odnosu na plaću (klizno radno vrijeme), ali ne kao prekovremeni rad. Tu je i promjena radnog vremena voljom poslodavca, a uz nepoštivanje roka od 7 dana da to uradi unaprijed. U posebnosti spada i slučaj plaće kada radnik kasni na posao pa radi manje radno vrijeme o čemu se piše odvojeno.
