Puno radno vrijeme iznosi četrdeset sati tjedno. U pravilu radnik je u radnom odnosu s punim radnim vremenom. Međutim, radni odnos može biti zasnovan i ugovor o radu sklopljen i s nepunim radnim vremenom.


Radno vrijeme je bitan čimbenik u radnom odnosu i sastavni dio ugovora o ra­du. Zakon o radu ovako od­ređuje pojam radnog vremena: „Radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati pos­love, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obav­ljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac“ (članak 60. st.1.).

Ugovor o radu mora sa­dr­žavati, pored ostalog „mje­sto rada, a ako ne postoji stalno ili glavno mjesto rada, napomenu da se rad obavlja na različitim mjestima“ i „trajanje redovitog radnog dana ili tjedna“ (članak 15. Zakona o radu).

Poslodavac mora kod og­lašavanja slobodnog radnog mjesta odnosno poslova, ima­ti utvrđene navedene činjenice. Kada se radnik odlučuje na zasnivanje rad­nog odnosa s određenim poslodavcem mora imati radno mjesto odnosno pos­love, mjesto (mjesta) rada i trajanje redovitog radnog dana ili tjedna. Zakon doz­voljava da se „trajanje re­dovitog radnog ili tjedna“ uredi tek u ugovoru o radu odnosno potvrdi o sklop­ljenom ugovoru o radu ili „uputi na odgovarajući Za­kon, drugi propis, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu koji uređuju ta pitanja“.

Radnik obavlja poslove „prema uputama poslodav­ca“. Organizacijom rada ut­vr­đuju se radna mjesta, pos­lovi, način njihovog oba­v­ljanja (u skladu s pravilima struke) te potrebna sredstva i tehno­lo­gija, ali i trajanje od­ređene rad­ne operacije, a time i pot­rebnog radnog vre­mena (po­sao po vremenu, po normi i sl.). Zakon polazi od „redovitog radnog dana ili tjedna“.

Ako poslodavac pozove radnika da obavlja rad radnik se mora odazvati „neovisno o tome obavlja li ih u mjestu koje je odredio pos­lodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik“. To, tako provedeno vrijeme smatra se radnim vremenom. Ova odredba je bitna i zbog či­njenice da je radnik „ras­položiv“ za rad. To se naziva i pripravnost. „Vrijeme pri­pravnosti i visina naknade uređuje se ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom“.

Puno radno vrijeme iz­nosi četrdeset sati tjedno. U pravilu radnik je u radnom odnosu s punim radnim vremenom. Međutim, radni odnos može biti zasnovan i ugovor o radu sklopljen i s nepunim radnim vreme­nom. To je „svako radno vri­jeme kraće od punog vremena“ kako kod jednog tako i kod više poslodavaca“, ali uvijek najviše 40 sati tjedno.