Poslodavac može koristiti prekovremeni rad samo u iznimnim situacijama, koje se ne mogu predvidjeti odnosno koje se ne mogu izbjeći i slično.
Zakon o radu NN 149/09, 61/11, 82/12, i 73/13 uređuje brojna pitanja u oblasti rada i radnih odnosa, pa pored drugih: puno radno vrijeme, rad duži od punog radnog vremena, odnosno prekovremeni rad i dr.
Što se punog radnog vremena tiče, Zakon o radu ostavlja dosta prostora poslodavcu pa i sindikatima rada kada sklapaju kolektivni ugovor da to preciziraju, ali u okviru odredbe da puno radno vrijeme može iznositi četrdeset sati tjedno.
Zakon o radu nije propisivao izravno puno radno vrijeme u toku dana već je to vezao za odmor između dva radna dana pa i tjedni odmor. To je sasvim normalno u normalnim okolnostima u kojima se realizira rad radnika kod poslodavca. Sve što je potrebno, izuzetno, izvanredno i slično, posebno se uređuje.
To se odnosi i na prekovremeni rad, koji se može koristiti u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega rada (poslova) i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe. Zbog toga se kaže da prekovremeni rad nije pravo već obveza radnika.
Kada nastupe takve okolnosti onda poslodavac naređuje prekovremeni rad radniku i ovaj ga mora odraditi.
Prekovremeni rad smije trajati najviše do 8 sati tjedno. Prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od 180 sati godišnje. Zabranjen je prekovremeni rad maloljetnika a trudnica, roditelj s djetetom do 3 godine starosti, samohrani roditelj s djetetom do 6 godina starosti i radnik koji radi u nepunom radnom vremenu, može raditi prekovremeno samo ako dostavi poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad, osim u slučaju više sile.
Poslodavac može koristiti prekovremeni rad samo u iznimnim situacijama, koje se ne mogu predvidjeti odnosno koje se ne mogu izbjeći i slično. Često se dešava da poslodavcu stigne narudžba naglo povećavajući opseg poslova s kratkim rokovima izvršenja, ali ne ako je to poslodavac očekivao pa je mogao planirati i drukčije se organizirati. Prekovremeni rad poslodavac ne smije koristiti svakodnevno kako bi u svojem poslovanju naknadio nedostatak radne snage.
