Primjena za radnika najpovoljnijeg prava

Zakon o radu u čl. 7.st.4. propisuje da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno određenim pravnim aktom, za radnika se primjenjuje najpovoljnije pravo „ako Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drukčije određeno“.

Taj drugi akt može biti ugovor o radu, pravilnik o radu, sporazum sklopljen između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivni ugovor ili zakon.Zbog toga treba razlikovati minimum prava koja su određena na jedan od navedenih načina, od povoljnijeg prava. 

U tom smislu može se određeno pravo ugovoriti u ugovornom radu, no ako se kasnije to pravo uredi povoljnije za radnika u pravilniku o radu ili u kolektivnom ugovoru ili drugim navedenim aktom, radnik ima pravo da mu se prizna i da realizira to za njega povoljnije pravo.

Sadržaj prava, obveza i odgovornosti na radu i u vezi s radom širi je od „sadržaja“ ugovora o radu. Sadržaj radnog odnosa čini sve pravne norme, svih propisa koji se odnose na konkretni ugovor o radu ili bolje reći radni odnos (zaštita na radu, osiguranje, obrazovanje i dr.) bez obzira da li je to uređeno autonomnim pravnim normama ili državnim (heteronomnim) propisom.

Treba razlikovati temeljne odredbe ili bolje reći temeljna prava u radnom odnosu od onih „izvedenih“. Tako u čl.5. Zakona o radu, propisuje da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću. Radnik je obvezan, prema uputama poslodavca obavljati povjereni mu posao u skladu s naravi posla i vrstom poslova i radnih zadataka (pravila struke“). Radnik mora osobno obaviti posao. Poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pritom pravo radnika i njegovo dostojanstvo. Posebna obveza je da se rad organizira tako da se realizira siguran rad. To je, prvenstveno obveza poslodavca, ali i obveza radnika jer za pravo jednog subjekta odgovara obveza drugog subjekta. Radnik mora biti siguran za svoj rad, za rad drugih radnika, za sredstva rada i za radni okoliš.