Upućeni radnik znači radnik koji u ograničenom vremenskom razdoblju obavlja svoj posao na državnom području države članice koja nije država u kojoj uobičajeno radi
Unutar područja Europske unije (EU) omogućeno je upućivanje radnika iz jedne države članice EU u drugu državu članicu EU. U ugovoru o funkcioniranju EU omogućeno je poduzećima sloboda pružanja usluga unutar EU, što omogućuje privremeno upućivanje radnika iz jedne u drugu državu članicu EU da obavljaju određene poslove na tom području. U ovim slučajevima bitan je samo poslovni nastan u jednoj državi EU.
Direktiva EU govori o upućenim radnicima, a „upućeni radnik znači radnik koji u ograničenom vremenskom razdoblju obavlja svoj posao na državnom području države članice koja nije država u kojoj uobičajeno radi“. Direktiva prihvaća onu definiciju pojma „radnik“ koja se primjenjuje u pravu države članice na čije je područje radnik upućen“. Direktiva se ne odnosi na samozaposlene osobe.
Pružatelji usluga moraju osigurati uvjete rada koji su propisani zakonom ili drugim propisom, primjenjivim kolektivnim ugovorom ili odlukama arbitraže, a odnose se na: maksimalno radno vrijeme, vrijeme odmora, plaćenog godišnjeg odmora, minimalne plaće, zdravstveni uvjeti, sigurnost na radu, uvjeti rada žena, trudnica, žena radnica koje su nedavno rodile, mladih radnika, jednako postupanje prema ženama i muškarcima radnicima.
Najviše upućenih radnika radi u građevini (oko 42%) pa u prerađivačkoj industriji (21,8%), uslužne djelatnosti (13,5% obrazovanje, zdravstvo, socijalni rad), financijske djelatnosti (10,3%). Najveći broj „upućenih radnika“ zapošljava se u Njemačkoj, Francuskoj i Belgiji (preko 50% ukupnog broja).
Poseban interes među državama EU postoji u primjeni načela „jednaka plaća za jednaki rad na istom mjestu“, pa je, u tom smislu, predložena i izmjena Direktive. U vezi toga ima puno pitanja. Veliki broj država zagovara objektivne kriterije za plaću: produktivnost, učinkovitost, razina obrazovanja, vještina radnika, inovativnost rada i drugo. Jedno od značajnih pitanja je i socijalno osiguranje „izaslanih radnika“, a to bi trebalo ostati u nadležnosti država iz koje se upućuju radnici“.
Posljednja revizija Direktive stupila je na snagu 29.07.2018. a državama je određeno da prilagode svoje uređenje „izaslanih“ radnika do 30. srpnja 2020. godine.
Režim „upućivanja radnika u inozemstvo“ uređuje Zakon o radu „N.N“93/14, 127/17. u odredbama članka 18. ovako:
- Upućivanje radnika u inozemstvo treba biti duže od 30 dana;
- Ugovor o radu treba imati podatke o:
- Trajanju rada u inozemstvu;
- Raspored radnog vremena;
- Neradni dani i blagdani u koje radnik ima pravo ne raditi uz naknadu plaće;
- Novčana jedinica u kojoj će se isplaćivati plaća;
- Druga primanja u novcu i naravi na koja će radnik imati pravo za vrijeme rada u inozemstvu,
- Uvjeti vraćanja u zemlju.
Poslodavac, inače pitanja prava, obveza i odgovornosti u radnom odnosu uređuje kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu. Sve to mora biti u skladu ne samo sa Zakonom o radu nego i sa drugim posebnim zakonima i drugim propisima, a koje spadaju i direktive EU.
Poslodavac uručuje radniku primjerak prijave na obvezno zdravstveno osiguranje tijekom trajanja rada u inozemstvu i to prije upućivanja radnika na rad u inozemstvo.
