Prosječno tjedno radno vrijeme unutar razdoblja od četiri mjeseca ne smije odstupati više od 12 sati od punog radnog vremena određenog člankom 43. Zakona o radu
Prema Zakonu o radu (N.N. 149/09 i 61/11), puno radno vrijeme tjedno iznosi 40 sati, osim ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu nije drugačije uređeno. Nema izričite zakonske zabrane da puno radno vrijeme bude različito kod istoga poslodavca za različite grupe radnika. Standardno je to raspoređeno u pet radnih dana od ponedjeljka do petka. Kod nekih poslodavaca organiziran je i rad u smjenama: dvije, tri pa i četiri smjene. O rasporedu smjenskog rada odlučuje poslodavac imajući u vidu organizaciju i proces rada. Dnevni raspored radnog vremena određuje poslodavac pisanom odlukom uz prethodno savjetovanje sa sindikatom odnosno radničkim vijećem. Prema rasporedu radnog vremena kojeg sastavi poslodavac, radnici ne mogu imati „manjak“ sati.
Ako i kada rade manje od 40 sati u određenom periodu tjedno, to se smatra punim radnim vremenom. No, prosječno tjedno radno vrijeme unutar razdoblja od četiri mjeseca ne smije odstupati više od 12 sati od punog radnog vremena određenog člankom 43. Zakona o radu.
Zakon o radu u čl. 43. dozvoljava da se ugovor o radu sklapa i za nepuno radno vrijeme. „Nepunim radnim vremenom smatra se svako radno vrijeme kraće od punog radnog vremena.“ Radnici zaposleni na nepuno radno vrijeme imaju iste uvjete rada kao i radnici koji rade puno radno vrijeme. Radnici koji rade nepuno radno vrijeme mogu sklopiti i višestruki radni odnos s dva ili više poslodavaca, no, ukupno radno vrijeme ne smije biti duže od punog radnog vremena. Važno je da radnik o tome obavijesti poslodavce kako bi se mogli organizirati rad, odnosi i dopusti.
Manje sati rada računa se kao puno radno vrijeme, a više sati se vodi kao prekovremeni rad.
