Rad u radnom odnosu karakteriziraju: dobrovoljnost, osobno obavljanje rada, subordinacija u izvršavanju radnih obveza i plaća za obavljeni rad koja se mora isplatiti
Rad je središnja kategorija radnog prava. Rad je svrsishodna djelatnost ljudi usmjerena na stvaranje materijalnih i duhovnih dobara, radi zadovoljavanja velikog broja ljudskih (pojedinačnih, grupnih, zajedničkih, općih) potreba. Rad treba biti koristan i da uvećava imovinu. Bez predmeta rada i sredstava rada nema mogućnosti da ljudski rad daje rezultate ekonomski korisne.
Teško je raditi i u praksi rad jednostavno objasniti. Za to je „kriva“ i teorija radnog prava koje tu kategoriju izučavaju kao: nesamostalni rad u kojem radnik radi po uputama svog poslodavca; radnik istina odgovara za štetu koju počini poslodavcu namjerno ili iz krajnje nepažnje, ali ne snosi rizik proizvodnje (poslovni rizik), bez obzira na posredne štetne posljedice (npr. otkaz ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga i sl.), a u posao ulaže samo svoj rad. U nesamostalnom radu poslodavac određuje uvjete rada, mjesto, vrijeme i način rada. Tu je i rad za drugoga i u službi drugoga. Razlikuje se od samostalnog rada (npr. samostalna zanimanja, obrtnici, poljoprivrednici i sl.) gdje osoba koja radi, radi s vlastitom odgovornošću i za vlastiti račun u cilju trajnog stjecanja prihoda. Samostalna zanimanja su različita: liječnici, veterinari, umjetnici, novinari i drugi.
Rad u radnom odnosu karakteriziraju: dobrovoljnost, osobno obavljanje rada, subordinacija u izvršavanju radnih obveza i plaća za obavljeni rad koja se mora isplatiti. Za radu u radnom odnosu značajni su uvjeti rada, bez obzira kakva ih teorija „klasificira“: fizičke naravi; organizacijske naravi; pravne naravi. Polazi se od uvjeta rada kada se utvrđuju osnove (kriteriji) i mjerila prava, obveza i odgovornosti radnika, određenih zvanja i znanja, dobi i spola i dr.
Rad u radnom odnosu može biti u različitim vrstama radnih odnosa: radni odnos prema vremenu trajanja kao rad na neodređeno vrijeme (što je pravilo) i radni odnos prema dužini i organizaciji radnog vremena: puno radno vrijeme (40 sati tjedno), pola radnog vremena; radni odnos s manje od pola radnog vremena; ugovorni ili statusni radni odnos (npr. rad državnih službenika); prema stalnosti i profesionalnosti rada radnika razlikuju se povremeni ili privremeni, dopunski, prigodni, sezonski, honorarni i drugi; prema vremenu: noćni rad i rad danju, rad u smjenama; dvokratni rad, prekovremeni rad, rad s preraspodjelom radnog vremena; dežurstva, pripravnost na radu i drugo, prema specifičnostima djelatnostima poslodavca (radno vrijeme u industriji, u policiji, u zdravstvenim djelatnostima i dr.); posebnosti (specifičnosti) probnog rada, pripravničkog staža, polaganja posebnih ispita i sl.
Određene probleme, prvenstveno radniku, stvara tzv. faktični rad jer radnik ima sve uvjete a njegov rad sva svojstva za radni odnos a poslodavac s njim ne sklapa ugovor o radu već neke druge građansko pravne ugovore (ugovor o djelu) zbog čega ima puno radnih sporova.
Inače, a ovim i drugim pitanjima iz Radnog prava „Burza“ piše od prvog broja izlaženja, uvažavajući interes subjekata u ovoj oblasti radnih odnosa.
