Standardno je da u državama EU radni tjedan se organizira i računa od ponedjeljka do petka. Rad subotom i nedjeljom je nestandardni rad. Teško ga je izdvojiti od utjecaja mnogih kulturoloških, gospodarskih, turističkih, društvenih i religijskih čimbenika. Međutim, pored svega toga sve se više primjenjuje (prisutan je) u tim državama.
Prema raspoloživim podacima 25% poslodavaca u EU zahtijevalo je da radnici rade subotom, dok preko 15% mora raditi i nedjeljom. U Velikoj Britaniji gotovo 40% poslodavaca traži od svojih radnika da redovno rade u subotu. To približno 1/3 poslodavaca zahtjeva u Cipru, Francuskoj i Irskoj. Daleko manji je to slučaj u Španjolskoj (oko 10%) i Portugalu.
Najviše rada preko vikenda ima u hotelima i restoranima, zdravstvenim i socijalnim ustanovama, u komunalnim poduzećima i osobnim uslugama.
Radi se više u većim firmama naročito u Švedskoj i Njemačkoj, a manje u Mađarskoj i Poljskoj.
Utvrđeno je da je više na bolovanju radnika koji rade i vikendom.
Direktive EU o radnom vremenu (1993) u “minimalni” tjedni odmor “u načelu uključuje nedjelju”. Direktiva o radnom iz 2003. ne određuje niti jedan dan u tjednu posebno kao dan odmora. Međutim, principijelno je u Europskoj socijalnoj povelji preferira kao dan odmora u tjednu “koji će koliko god je to moguće padati na onaj dan koji se prema tradiciji ili običajima zemlje ili regije smatra danom odmora”.
Nova istraživanja govore o trendu rada nedjeljom u trgovinama, u djelatnostima kulture i zabave i drugima.
U Mađarskoj je rad trgovina nedjeljom zabranjen Zakonom, a iznimka su obiteljske ili osobne (u vlasništvu) trgovine do 200 četvornih metara. Zakon u Mađarskoj je na snazi od 15. ožujka 2015.godine. Dozvoljen je rad ljekarni, benzinske postaje, trgovine u zračnim lukama, željezničkim i autobusnim postajama.
Javno mnijenje je protiv zabrane rada nedjeljom. Strahuje se da će ostati bez posla 15 – 20 tisuća radnika. Oko 80% ispitanika voljelo bi da se radi nedjeljom. Oni koji u Mađarskoj rade u trgovinama prosječno zarađuju mjesečno 365 dolara (prije oporezivanja).
Ta zabrana ima za posljedicu da radnici radniku dnevno rade i do 13 sati da udovolje mešetarijama ali i da “popune” robu u trgovinama.
U Poljskoj i Francuskoj sve se više radi nedjeljom. Traži se da oni koji rade nedjeljom budu više plaćeni. Tendencija je da u Francuskoj trgovine rade i nedjeljom u turističkom mjestima i u većim gradovima. Dana je ovlast gradonačelnicima da odrede 12 nedjelja u koje bi se radilo u godini.
U Grčkoj je u većim gradovima i nekim regijama dozvoljen rad nedjeljom trgovinama 52 nedjelje godišnje. I dalje se o tome vode rasprave između poslodavca, sindikata i vlasti.
Na Malti se priprema prijedlog Zakona da se da mogućnost da poslodavci o tome odlučuju i da rade od 6.00 do 17.00 sati nedjeljom ali da za to ne rade jedan dan u tjednu.
Sindikati se bune jer se radnicima uskraćuje privatni život.
U Norveškoj nema jedinstvenog stava i propisa. Posebno bi se odredilo dvije – tri nedjelje kao radne za trgovinu i zdravstvo.
Može se očekivati smanjenje zabrana rada nedjeljom, a brojni su razlozi da to i ne bude predmet rasprava.
