Prekovremeni rad određuje se u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe
Najduže radno vrijeme određuje se zakonom. Tako piše u Ustavu Republike Hrvatske. Brojne konvencije Međunarodne organizacije rada (MOR-a) i drugi univerzalni propisi o radu kao i dokumenti Europske unije (EU) i propisi države uređuju radno vrijeme određujući ga kao bitan element radnog odnosa.
Radno vrijeme spada u uvjete rada. Bitno utječe na zapošljavanje, prava na radu (plaću, odmore i dopuste), zaštitu posebnih kategorija radnika i drugo. Puno je specifičnosti u načinu reguliranja i realiziranja, vremenu obavljanja rada, prisustvu na radu, redovan rad, prekovremeni rad, preraspodjela radnog vremena, plaćanja pojedinih oblika rada i drugo.
Pored zakona i podzakonskih akata, radno vrijeme uređuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odlukama s općim normama pa i ugovorom o radu. ima slučajeva gdje se radno vrijeme uređuje aktima lokalne i regionalne samouprave.
Zabranjeno je prekoračiti maksimalno radno vrijeme.
Prekovremeni rad određuje se u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe. Zahtjev za prekovremeni rad postavlja poslodavac i radnik je obvezan raditi prekovremeno kada je to zakonito. U tom postupku posebnu ulogu ima radničko vijeće, odnosno sindikat u funkciji radničkog vijeća.
U članku 60. Zakona o radu daje ovu definiciju radnog vremena: „Radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac“. Posebno pitanje je pripravnost za rad (kako se određuje, kako se uračunava u radno vrijeme, kako se plaća i drugo).
„Puno radno vrijeme ne može da bude duže od četrdeset sati tjedno. Radnik koji radi u punom radnom vremenu može sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem u najdužem trajanju do osam sati tjedno, odnosno sto osamdeset sati godišnje, samo ako je poslodavac odnosno ako su poslodavci s kojima radnik već prethodno ima sklopljen ugovor o radu, radniku za takav rad dali pisanu suglasnost“.
Posebni oblici (i način organiziranja) radnog vremena su: nepuno radno vrijeme, skraćeno radno vrijeme i preraspodjela radnog vremena. „Nepuno radno vrijeme radnika je svako radno vrijeme kraće od punog radnog vremena“. Neki ga ubrajaju u fleksibilne oblike rada a predviđa se da će u nekim djelatnostima i kod nekih poslodavaca biti sve češće. Ako radnik radi kod više poslodavaca onda „može… raditi ukupno puno radno vrijeme… četrdeset sati tjedno“. Međusobni odnosi poslodavaca kod kojih radnik radi u nepunom radnom vremenu mogu se urediti sporazumom. Obveza radnika koji radi u nepunom radnom vremenu da svakog poslodavca obavijesti o tom statusu. Bitna je odredba Zakona o radu da će se radno vrijeme u nepotpunom radnom vremenu upotpuniti s punim radnim vremenom „ako je za stjecanje prava iz radnog odnosa važno prethodno trajanje radnog odnosa“, ali se pravo na plaću i slična prava određuju srazmjerno ugovorenom radnom vremenu“.
Posebnim propisima utvrđuje se trajanje skraćenog radnog vremena (štetni utjecaj rada na sigurnost i zaštitu zdravlja na radu) a utvrđuje se pri tome zabrana prekovremenog rada istom radniku na tim poslovima, ali se može kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu propisati da taj radnik može „ostatak do punog radnog vremena“ raditi na „nekim drugim poslovima koji nemaju narav „opasnih“ i „štetnih“ poslova.
