Raspored radnog vremena

Zakon o radu „N.N“ 93/ 14 na nov način regulira raspored radnog vremena. Rad­no vrijeme može imati naj­ozbiljnije posljedice za pos­lodavca ali i za radnika. Sada je posebno važno uprosije­čivanje radnog vremena, tj. nejednaki raspored tjednog radnog vremena kako bi se postigla što veća fleksibili­za­cija radnog vremena. 

Poslodavci lakše organizi­raju radno vrijeme u cilju pri­lagođavanja potrebama tržišta. U jednom periodu radno vrijeme se raspore­đuje kraće u drugom duže po danima, tjednima i mje­secima. Dužina tako raspo­ređenog radnog vremena iznosi 50 sati tjedno, a pro­sječno 48 sati u četiri tjedna. Kolektivnim ugovorom mo­že se povećati radno vrijeme na 60 sati tjedno u trajanju do šest mjeseci. Kada se to „svede“ onda prosjek može biti najviše 48 sati tjedno. Ako se radi o šestodnevnom radnom tjednu tako radno vrijeme može biti i 65 od­nosno 70 sati tjedno, ali se mora svoditi na 45 sati tjedno u 4 odnosno 6 mjeseci.

Raspored radnog vremena može se regulirati kolektivnim ugovorom, sporazu­mom između radničkog vi­jeća i poslodavca, pravilni­kom o radu, ugovorom o radu, ali i pisanom odlukom poslodavca za cijelu organizaciju poslodavca a ne za pojedinog radnika. Posloda­vac mora rasporediti radno vrijeme samo onako kako je unaprijed propisano.

Poslodavac mora obavijestiti radnika o njegovu rasporedu ili promjeni rasporeda radnog vremena najmanje tjedan dana unaprijed, osim u slučaju prijeke pot­rebe za radom radnika. Ako poslodavac tako ne postupi čini prekršaj za koga može biti kažnjen od 60.000,00 do 100.000,00 kuna (članak 229. st.1.t.2. Zakona o radu). Pri­jeka potreba može biti pre­kovremeni rad, promjena smjene, početak radnog vremena i drugo. To se kon­kretno procjenjuje u svakom konkretnom slučaju, vodeći računa o djelatnosti poslodavca i iznenadnim sluča­jevima (bolovanje, smrtni slučaj, hitne inventure, siro­vine i sl.) da se posao baš tada i tako obavi.

To se ne smije zloupotrebljavati, pogotovo ako poslodavac iznenada javi radniku da ne mora doći raditi.