U ovom pravu izjednačeni su pomorci državljani Republike Hrvatske i stranci koji plove na brodovima koji viju hrvatsku zastavu
Pomorac je svaka osoba koja je zaposlena, uzeta u službu ili koja radi u bilo kojem svojstvu na brodu na koje se primjenjuje ILO MLC 2006, Konvencija o radu pomoraca iz 2006. godine. Ova konvencija ima karakter međunarodnog ugovora koja je Zakonom o potvrđivanju Konvencije o radu pomoraca iz 2006.godine, postala dio pravnog sustava države Republike Hrvatske („N.N“ 11/09).
Preciznija pitanja i odnose repatrijacije pomoraca uređena su Pravilnikom o primjeni konvencije o radu pomoraca iz 2006. godine „N.N“ 122/16. za potpuniju primjenu ovoga Pravilnika treba se koristiti i Pravilnik o pomorskim knjižicama i odobrenjima za ukrcavanje, te postupcima i načinu prijave i odjave pomorca na obvezno mirovinsko i obvezno zdravstveno osiguranje „N.N“112/16.
Konvencija o radu pomoraca iz 2006. godine nazvana je i „super konvencija“ i „povelja o pravima pomoraca“.
Osnovni subjekt u ovim propisima je pomorac. Mora imati posebnu pravnu zaštitu (radno pravnu i socijalno pravnu zaštitu). Drugi subjekt je brodar kao poslodavac. Brodar jest fizička ili pravna osoba koja je kao posjednik broda nositelj plovidbenog pothvata, s tim da se pretpostavlja dok se ne dokaže protivno, da je brodar osoba koja je u upisnik brodova upisana kao vlasnik broda. Za poslovne odnose bitni su poslovođa broda i prijevoznik.
Konvencija iz 2006. godine utvrđuje da je svrha propisa o repatrijaciji osigurati pomorcima da se mogu vratiti domu, pa svaka država mora zahtijevati da brodovi koji plove pod njezinom zastavom pruže financijsko jamstvo radi pokrića troškova povratnog putovanja kojim će osigurati valjanu repatrijaciju pomorca u skladu s propisima. Repatrijacija je povratno putovanje pomorca koje označava postupak u kojem se pomorac vraća u svoje mjesto prebivališta nakon što bude iskrcan s broda.
U ovom pravu izjednačeni su pomorci državljani Republike Hrvatske i stranci koji plove na brodovima koji viju hrvatsku zastavu.
Brodar mora imati sklopljen ugovor o osiguranju za osiguranje ili drugo financijsko jamstvo za pomoć pomorcima u repatrijaciji, a pogotovo kada brodar napusti pomorca. Troškove repatrijacije, u pravilu (redovitom stanju) snosi brodar. Radi se o visokim iznosima za koje se brodar osigurava. Radi se o iskrcavanju pomorca nakon njegovog prestanka službe na brodu izvan njegove luke ukrcavanja.
Troškovi repatrijacije obuhvaćaju troškove za smještaj, hranu i kao i za prijevoz, plaću i dodatke na plaću od trenutka kad je član posade iskrcan s broda do njegovog povratka u mjesto prebivališta, te potrebno liječenje dok član posade broda nije sposoban zdravstveno za povratno putovanje.
Osiguranje ovih troškova je obvezno jer konvencija polazi od toga da brodar može doći u ekonomske i druge teškoće (zbog prodaje broda, izmjene upisa broda i sl.), pa da ne bi došlo u pitanje plaćanje troškova repatrijacije pomoraca.
Posebno je regulirano pitanje „napuštanje pomorca“ kada brodar poslodavac neće ili ne može podmiriti troškove repatrijacije pomorca („prekine veze s pomorcem“). U tom slučaju aktivira se ugovor o osiguranju i osiguravajuće društvo pomorcu osigurava „zakonska“ i „ugovorna“ potraživanja. Korisnik osiguranja je „napušteni pomorac“. On podnosi zahtjev za pomoć, a osiguravajuće društvo je dužno, po utvrđivanju opravdanosti zahtjeva, isplati pomorcu naknadu. Poslije toga ima pravo na naknadu (povrat) plaćenog.
Troškovi repatrijacije ne smiju pasti na teret pomorca, ako pomorac nije „ozbiljno prekršio obveze iz ugovora o zaposlenju“. Pomorac može izabrati mjesto povratka s broda (u ugovoru) koje ne mora biti prebivalište.
