Poslodavac ima opravdani razlog za otkaz. On je od radnika očekivao i zahtijevao da savjesno ispunjava svoje radne obveze
U jednom individualnom radnom sporu tužitelj – radnik je osporavao pred sudom nedopuštenost otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja a zbog toga što je radeći na kontroli ulaska i izlaska vozila iz garaže i podižući rampu propustio ispuniti obrasce o razlozima propuštanja korisnika putem mehaničkog otvaranja rampe, iako je to bila njegova obveza s kojom je bio upoznat. Naime, poslodavac je donio pravila radi kontrole ulaska i izlaska motornih vozila iz garaže odnosno kvalitetne naplate usluga i onemogućavanja zloupotreba u slučaju da automatski sustav ne radi, pa se mora rampa ručno dizati i to evidentirati u propisanim obrascima uz navođenje razloga ručnog podizanja rampe.
U odluci poslodavca stoji da je takvo postupanje radnika kršenje obveza iz radnog odnosa i predstavlja opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu temeljem odredbe o otkazu iz Zakona o radu „N.N“93/17 i 127/17.
Pitanje je da li je poslodavac trebao pisanim putem upozoriti radnika na posljedice takvog ponašanja. Poslodavac tvrdi da je takvo upozorenje potrebno kada je radnik u dvojbi mora li poštivati neku proceduru odnosno neko pravilo. Međutim, u konkretnom slučaju radnik je znao svoje obveze u slučaju ručnog podizanja rampe i nije mu ostavljena mogućnost (volja) da postupa drukčije od propisanog (vidi odredbe članka 115. Zakona o radu „Redoviti otkaz ugovora o radu“ otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).
Iako je i prvostupanjski i drugostupanjski sud utvrdio i presudio da je otkaz nedopušten i da je tuženik dužan radnika – tužitelja vratiti na radno mjesto kontrolora u odjelu javnih garaža u roku od osam dana, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u reviziji preinačio presude suda prvog i drugog stupnja i odbio tužbeni zahtjev kako ga je radnik – tužitelj bio postavio a rečeni sudovi prihvatili. U obrazloženju odluke Vrhovnog suda navode se dokazi koji su provedeni pa između ostalih i da su se predstavnici sindikata protivili izricanju redovitog otkaza tužitelju (radniku); da poslodavac nije pismeno upozorio radnika na propuste; da postupanje radnika upućuje na moguću prevaru i protupravno stjecanje imovinske koristi te da je poslodavac propustio dostaviti Pravilnik o radu iz kojeg je bilo razvidno što predstavlja tešku povredu obveza iz radnog odnosa i kako se ista sankcionira i druge okolnosti.
U reviziji tuženi poslodavac ističe da je bitno utvrditi predstavlja li konkretno ponašanje radnika kršenje obveze iz radnog odnosa i je li to opravdani razlog za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem tužitelja.
Tužitelj – radnik nije se pridržavao propisanih uputa o radu pa je poslodavac izgubio povjerenje u njega a sve je snimljeno nadzornim kamerama. Osnov je u nepostupanju po pravilima rada, a to je tužitelj priznao u postupku (pet puta tokom radnog vremena) zbog čega je poslodavac u njega izgubio povjerenje. Obveza postupanja radnika je jasno bila propisana pa svako suprotno postupanje predstavlja nesavjestan rad i suprotno pravilima struke.
Poslodavac ima opravdani razlog za otkaz. On je od radnika očekivao i zahtijevao da savjesno ispunjava svoje radne obveze uz dosljedno poštivanje propisanog procesa rada i radnih obveza te vođenja brige o radu i ugledu poslodavca. Postojale su okolnosti zbog kojih poslodavac opravdano nije upozorio radnika na posljedice takvog postupanja jer je radnik znao (i priznao) kako treba postupati.
Niže stupanjski sudovi su pogrešno utvrdili činjenično stanje. Poslodavac je dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu i dokazao je kršenje obveza iz radnog odnosa i težinu povrede kao osnov njegove odluke. Poslodavac je zakonito i pravilno postupao u donošenju odluke.
