Socijalni dijalog obuhvaća „sve vrste pregovora, savjetovanja i jednostavno razmjene informacija između predstavnika vlada, poslodavca i radnika ili između samih socijalnih partnera o pitanjima od značajnog interesa vezanima uz ekonomsku i socijalnu politiku“
Socijalni dijalog je temelj europske socijalne politike i pomaže stvaranju dostojanstvenih radnih uvjeta svih radnika i radnica, unapređenju radnog zakonodavstva te razvoju socijalnog partnerstva kao oblika (načina, sredstva) za ostvarenje svima zajedničkih ciljeva poput otvaranja novih radnih mjesta i boljeg životnog standarda i gospodarskog rasta.
Potreban je veći institucionalni i stručni kapacitet za bolji socijalni dijalog države, poslodavca i radnih odnosno radničkih sindikata. To zahtjeva i veći stupanj kulture socijalnog dijaloga. Svaka dionica u radno pravnim odnosno socijalno pravnim odnosima a pogotovo u odnosima zaštite zdravlja i sigurnosti na radu može biti „predmet“ socijalnog dijaloga.
Socijalni dijalog obuhvaća „sve vrste pregovora, savjetovanja i jednostavno razmjene informacija između predstavnika vlada, poslodavca i radnika ili između samih socijalnih partnera o pitanjima od značajnog interesa vezanima uz ekonomsku i socijalnu politiku“. Kada su u tom procesu uključena sva tri subjekta: vlada, poslodavci i radnici govorimo da je riječ o tripartitnom procesu, a kada taj odnos biva realiziran između poslodavca i radnika, odnosno njihovih udruga govorimo o bipartitnom socijalnom dijalogu (gdje je vlada „isključena“).
Socijalni dijalog može biti vođen na različitim razinama i sadržajima. To znači da socijalni dijalog može biti na nacionalnoj (državnoj), regionalnoj razini ili na razini poslodavca, odnosno može biti međusektorski, sektorski (po djelatnosti) ili njihova kombinacija. Što se toga tiče u Hrvatskoj su svi poznati iako su slabi ili neznatni.
Mogući su različiti oblici socijalnog dijaloga: kolektivno pregovaranje, savjetovanje, komuniciranje među socijalnim partnerima i drugi oblici. Bez socijalnog dijaloga nema dostojanstvenog rada za sve radnike i radnice u svijetu, niti povećanja radnog i životnog standarda, sigurnosti i budućnosti svih oblika reguliranja, realiziranja i zaštite prava čovjeka na radu i u vezi s radom. Socijalni dijalog uključuje i industrijske akcije (obustave rada, štrajka, lock-outa i drugih).
Subjekti socijalnog dijaloga su, zapravo socijalni partneri. Postavljaju se oko i u vezi s određenim problemima radnopravnih, socijalnopravnih i odnosa zaštite zdravlja i sigurnosti na radu. Socijalni partneri obvezuju se na rješavanje konkretnog problema. Socijalni dijalog je put i način za izgradnju konsenzusa i rješavanje određenog problema. Na taj način jača demokratizacija u procesu ekonomske i socijalne politike, ali i smanjenju opasnosti i štetne posljedice socijalnog konflikta.
Na državnoj (nacionalnoj) razini vlada države, reprezentativne udruge poslodavca (HUP) i reprezentativni sindikati, legitimno „razgovaraju“ o različitim interesima svih subjekata kako bi postigli „dogovor“ kako „problem“ riješiti. Za to treba stvoriti temelje: organizacijske oblike i zakonodavstvo. Kada se sporazum postigne treba ga ostvariti.
U Republici Hrvatskoj osnov toga je u Ustavu države, u Zakonu o radu i drugim propisima koji se odnose na prirodna prava, odnosno ljudska prava, odnosno prava čovjeka. Propisi i praksa suprotno načelima univerzalnih prava čovjeka utvrđena najvišim univerzalnim vrelima prava su, ne samo protupravni nego i nehumani propisi.
