Dnevni odmor je pravo radnika “tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata” i u pravilu iznosi “najmanje dvanaest sati neprekidno”.


Zakon o radu uređuje u posebnoj točki odmore i dopuste kao pravo radnika u radnom odnosu. To su: stanka, dnevni odmor, tjedni odmor, godišnji odmor, pla­ćeni dopust i neplaćeni do­pust.

Radi se o neotuđivim pra­vima i radnik se tih prava ne može odreći. Bitni su za zaš­titu zdravlja radnika a i za sigurnost na radu. Na jednoj strani je rad u različitim ob­licima radnog vremena a na drugoj strani su odmori i dopusti koji na svoj način čine determinantu radnoga vremena (u trajanju, raspo­redu i dr.).
 
Stanka od najmanje tri­deset minuta pripada radniku koji radi najmanje šest sati dnevno. To je pravo radnika svakog radnog dana. U posebnim djelatnostima od­nosno službama to može posebnim Zakonom biti drugačije određeno. Ovaj odmor ne može biti na po­četku i na kraju radnog da­na. Ubraja se u radno vrijeme. Ima takvih poslova koji se odvijaju neprekidno i korištenje stanke nije uobi­čajeno moguće. Zakon u takvim slučajevima dozvo­ljava da se drukčije uredi vrijeme i način korištenja ovoga odmora. Maloljetnik koji radi najmanje četiri i pol sata dnevno, ima svakog rad­nog dana pravo na od­mor (stanku) od najmanje trideset minuta neprekidno. Posebno je uređeno pitanje prava na stanku radnika koji radi u odvojenom radnom odnosu kod dva ili više poslodavaca. On će koristiti stanku „kod svakog poslodavca razmjerno ugovore­nom nepunom radnom vremenu“. To znači najmanje šest sati rada z punoljetnog odnosno četiri i pol sata za maloljetnog radnika kao osnova prava.

Dnevni odmor je pravo radnika „tijekom svakog vremenskog razdoblja od dva­deset četiri sata“ i u pravilu iznosi „najmanje dvanaest sati neprekidno“ (članak 74. st.1.Zakona o radu).

Međutim, utvrđene su i „iznimke“ od navedenog pra­vila, pa tako „poslodavac je dužan punoljetnom radniku koji radi na sezonskim poslovima, a koji se obavlja u dva navrata tijekom radnog dana, osigurati pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje osam sati nepre­kidno“. Dok prođe razdoblje takvog „režima“ rada, tom radniku „mora se omogućiti korištenje zamjenskog dnev­nog odmora“ onoliko koliko ga nije koristio.

Bez obzira što je to uo­bičajeno i često u praksi ko­rišteno mora se voditi o propisima koji štite zdravlje radnika i sigurnost na radu. Ne može se ta vrsta odmora „držati u rezervi“ odnosno „aku­mulirati“.