U posljednje vrijeme učestale su rasprave o ukidanju stanke kao plaćenog dijela radnog vremena radnika.

Sada je u članku 73.st.1. Zakona o radu propisan jedini uvjet za stanku: punoljetni radnik treba da radi puno radno vrijeme neprekidno najmanje šest sati, a za maloljetnika rad najmanje četiri i pol sata. To je jedno od osnovnih radničkih prava svakoga radnog dana. Rad u navedenom trajanju treba biti neprekidan, a stanka treba da se koristi u “sredini” radnog vremena da bi se ostvarila svrha odmora. To ne može biti na početku ili na kraju radnog vremena jer ne bi bila ispunjena svrha a de facto bi značilo skraćivanje radnog vremena.

Brojne originalnosti i specifičnosti u organiziranju i korištenju stanke treba autonomno urediti kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili sporazumom radničkog vijeća s poslodavcem. Kod “manjih” pos­lodavaca koji navedene autonomne akte nema to treba urediti odlukom poslodavca a može biti upisano i kao posebni dio sadržaja ugovora o radu. To može biti podijeljeno na nekoliko “odmora” u ukupnom trajanju 30 minuta (po pet, deset, petnaest minuta). Posebnim propisima stanka se uređuje “posebno”, npr. za radnike na pomorskim ribarskim plovilima, ili pirotehničari u slučajevima više sile ili potrebe organizacije rada (njima rad traje pet sati, prekovremeni rad je zabranjen). Poseban odmor imaju mobilni radnici u cestovnom prometu (u dijelovima ali ne manje od 15 minuta jednog dijela).

Bez obzira na sve posebnosti stanka se ubraja u radno vrijeme, a radnici slobodno s tim vremenom raspolažu. Zabranjeno je da se radnik “odrekne” toga odmora a da mu poslodavac to plati kao de facto rad.

Poslodavci traže da se u zakonu napiše da, iako radnici imaju pravo na stanku od najmanje trideset minuta to vrijeme ne uračuna u radno vrijeme. To onda znači da ne bi bilo plaćeno, a radnik bi odmorom bio zaštićen (zaštita zdravlja i života). To bi, automatski značilo produžavanje radnog vremena.