Poslodavci radno vrijeme određuju, raspoređuju, kontroliraju, mijenjaju sve u okviru 40 satnog radnog vremena tjedno
Radno vrijeme (engl. Working time; njem. Arbeitszeit; franc. Horaire (heures) de travail) je dio sadržaja radnog odnosa bez obzira koliko radni odnos trajao i o kojem se poslodavcu i radniku radilo. Najšira definicija radnog vremena bila bi ona koja kaže da je to razdoblje u kojemu radnik mora biti na mjestu kojega odredi poslodavac i za to vrijeme stavljaju poslodavcu na raspolaganje svoju umnu i/ili fizičku snagu radi izvršavanja onih poslova i zadataka zbog kojih je radni odnos zasnovan.
Radno vrijeme je važna kategorija u radu ali i u životu svakog radnika/radnice. To ulazi u najznačajnije uvjete rada. Poslodavci radno vrijeme određuju, raspoređuju, kontroliraju, mijenjaju sve u okviru 40 satnog radnog vremena tjedno. Ako se radi duže to ide u prilog produktivnosti i konkurentnosti poslodavca ali šteti zdravlju radnika, povećava njegovo nezadovoljstvo, narušava njegovo slobodno vrijeme a utječe i na društvene odnose (natalitet, bračna stanja i rastave, migracije i drugo) u socijalnom, kulturnom i drugom smislu. Zbog toga se mora što je moguće preciznije propisati na svim razinama, prostornog i vremenskog važenja.
U teoriji pa i zakonodavstvu (univerzalnom, europskom i nacionalnom) radno vrijeme se tumači i primjenjuje kao puno i nepuno radno vrijeme; skraćeno radno vrijeme; prekovremeni rad; preraspoređeno radno vrijeme; jednokratno i radno vrijeme u smjenama; noćni rad; rad na dan praznika i drugo. Bez obzira kako se „zvalo“ mora se unaprijed propisati i biti dostupno radniku.
Europska unija je u svoje temeljne zadaće ugradila i stvaranje zajedničkog tržišta rada. Za postizanje toga cilja značno je ujednačavanje uvjeta rada. Jedan od tih standarda je i radno vrijeme. U tom smislu zahtjeva se maksimalno ujednačavanje uvjeta rada i radi poslodavaca i radnika. Tako je utvrđeno 40 satno tjedno radno vrijeme i godišnji odmor četiri tjedna. Direktiva EU o radnom vremenu utvrđuje radno vrijeme, minimalno trajanje odmora, rad noću, smjenski rad, radni ritam. Date su definicije tih pojmova, pa je radno vrijeme ono kada je radnik na raspolaganju poslodavcu. Prema direktivi u okviru četiri mjeseca radno vrijeme ne smije prelaziti 48 sati u što se uračunava puno radno vrijeme i prekovremeni rad. Unutar vremena od najmanje 24 sata radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje 11 sati neprekidno. Radnik koji radi najmanje šest sati dnevno ima pravo na stanku (odmor u toku rada). Noćni rad može u okviru 24 sata trajati osam sati. Izuzeci se mogu propisati.
Zakon o radu „N.N“ 93/14 i 127/17 usklađen je s Direktivom 2003/88/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 4.11.2003. o određenim aspektima radnog vremena. U tim dokumentima naglašeno je autonomno reguliranje svih aspekata radnog vremena (kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, sporazumom poslodavca i radničkog vijeća i dr.). u praksi su česte preraspodjele radnog vremena, različiti početak i završetak radnog vremena, pomjeranje odmora i drugo. Sve to treba unaprijed propisati uvažavajući brojne specifičnosti u djelatnosti poslodavca i „izvanredne okolnosti“. Pri tome treba uvažavati znanstvena i stručna istraživanja i iskustvene norme jer je u pitanju značajno pitanje.
