Ako je osoba koja je primila nešto u naravi nije zaposlenik poduzeća, primitak se obračunava kao drugi dohodak (kolokvijalno: honorar)
Kao mali poduzetnik ste vjerojatno čuli za termin ‘primici u naravi’, pa provjerite je li vam u cijelosti jasno značenje.
Uvijek krećemo sa samom osnovom, jer iz nje sve proizlazi.
Ona kaže da se osoba poduzetnika u smislu osnivača poduzeća razlikuje od osobnosti samog poduzeća. Posljedično, vlasništvo na imovinom koju je steklo poduzeće pripada poduzeću, a ne osnivaču. Korištenje imovinom porezno je dopušteno poduzeću, a ne njegovom osnivaču, ma koliko on smatrao sebe vlasnikom.
Također, niti zaposlenicima poduzeća nije dopušteno koristiti se imovinom poduzeća za vlastite potrebe, već isključivo za poslovne.
Onomu što poduzeće ustupi na korištenje fizičkoj osobi treba utvrditi tržišnu vrijednost i taj iznos predstavlja neto primitak u naravi te osobe.
Pretpostavljate što slijedi: obračunavanje davanja državi na taj iznos neto primitka.
Obračun ovisi o tome je li osoba zaposlenik poduzeća ili nije.
Ako je zaposlenik, tada se na ustanovljeni iznos obračunavaju doprinosi i porezi kakvi se primjenjuju za plaće, pa se državi proslijedi još barem polovina tog iznosa, a moguće i više, jer se iznos pribraja onome što je osoba već primila u određenom mjesecu, što može primitak uvesti pod veću poreznu stopu.
Ovakav primitak treba biti u JOPPD obrascu prijavljen sa pripadajućom šifrom, jer ne predstavlja naknadu za obavljeni rad.
Osobama za koje je poslodavac oslobođen plaćanja doprinosa na plaću (dio ukupnih doprinosa, otprilike polovica) za ovakve primitke se i ti doprinosi moraju obračunati, jer za njih oslobođenja nema. Radi se o osobama prvi puta zaposlenim i onima mlađim od 30 godina koji su zaposleni na neodređeno vrijeme.
Ako osoba koja je primila nešto u naravi nije zaposlenik poduzeća, primitak se obračunava kao drugi dohodak (kolokvijalno: honorar), gdje će trošak davanja biti otprilike isti, iako je obračun sasvim drugačiji, o čemu će detalje znati knjigovođa.
I na samog osnivača poduzeća primjenjuju se ista pravila, ovisno o tome je li zaposlenik ili nije.
U praksi se najčešće ovo pojavljuje kod korištenja osobnih automobila koji su nabavljeni od strane poduzeća. Za privatno korištenje moguće je voditi stvarnu evidenciju prijeđenih kilometara u privatne svrhe, pa će svaki kilometar pomnožen sa 2 kune predstavljati neto primitak u naravi.
Ako se ne vode evidencije, onda se taj primitak utvrđuje paušalno, prema nabavnoj vrijednosti vozila - 1% mjesečno. Ako je vozilo nabavljeno putem operativnog lizinga, pa nije stečeno vlasništvo, osnovica se utvrđuje u visini 20% rate lizinga.
Svime ovime se uvećava trošak poduzeća i smanjuje dobitak koji bi pripadao osnivaču za isplatu.
Prijepori su najveći u onim djelatnostima kojima je za poslovanje stvarno potrebno osobno vozilo, a ne teretno. Primjerice, svi koji učestalo posjećuju kupce u svrhu nekog marketinškog kontakta, posrednici u prometu nekretnina i tsl.
Stoga svakom poduzetniku preostaje odluka hoće li vozilo nabaviti vlastitim sredstvima (iz već ostvarenih neto plaća ili iz isplaćenog dobitka) ili će ga kupiti sredstvima poduzeća i prolaziti sve gore navedeno. S obzirom da banke i lizing kuće bolje uvjete daju tvrtkama, te da poduzetnici obično vozila nabavljaju na dug, osim banaka u budućnosti moraju zaraditi i za državni proračun. Te su dvije strukture ionako međusobno spregnute, a živimo u okruženju u kojem su vozila dio imidža.
Sretno!
Teme i pitanja slobodno predlažite naFacebook stranici Makora knjigovodstvo i poslovne usluge
