Dežurstvo se definira kao radno vrijeme i radnik ga provodi na radnom mjestu odnosno drugom mjestu koje odredi poslodavac
Radno vrijeme je mjerilo radnikovih prava na odmor i dostojanstven život kako radnika tako i njegove obitelji. Direktiva 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4.11.2003. godine o određenim vidovima radnoga vremena, definira radno vrijeme „kao period tijekom kojeg radnik radi, odnosno tijekom kojeg je na raspolaganju poslodavcu i izvršava svoje poslove i zadatke, a sve u skladu s nacionalnim zakonima i praksom“. Mjesto rada određuje poslodavac. Istu definiciju ima i Zakon o radu „N.N“93/14 i 127/17).
Odredbe Direktive su za države članice EU obvezne i „nije im dopušteno na drugi način definirati svojim zakonima pojam radnog vremena“. Država može povoljnije za radnika urediti radno vrijeme i s njim u vezi dnevni odmor, stanke, tjedni odmor, najdulje tjedno radno vrijeme, trajanje noćnog rada i drugo vezano na specifičnosti pojedinih djelatnosti. Direktiva zahtijeva da se očuvaju interesi postavljeni odredbama Direktive.
U autonomno organiziranje radnog vremena spada i dežurstvo i vrijeme pripravnosti. Radnik u režimu pripravnosti obvezan je da se odazove poslodavcu u određenom vremenskom periodu, koji put obvezno, a koji put ako je radnik u mogućnosti prihvatiti tu obvezu.
Dežurstvo se definira kao radno vrijeme i radnik ga provodi na radnom mjestu odnosno drugom mjestu koje odredi poslodavac. Bez obzira na sadržaj efektivnog rada za vrijeme dežurstva radnik osobno mora obavljati posao čim se za tim ukaže potreba. Radnik za vrijeme dežurstva ne može biti kod kuće niti može slobodno upravljati svojim vremenom.
U nekoliko analiziranih odluka sud Europske unije zaključio je da je dežurstvo radno vrijeme bez obzira koliki je opseg posla bio obavljen za vrijeme trajanja dežurstva. Taj stav suda obvezuje sve države članice EU.
Dežurstvo u zdravstvu (a i inače) smatra se radnim vremenom. Svaka država može svojim propisima odrediti (urediti, regulirati) isplatu i visinu plaće za vrijeme dežurstva.
Drugo, veoma važno pitanje jeste pripravnost. To je ono vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, a pri tome se radnik ne nalazi na mjestu na kojem se njegovi poslovi obavljaju niti na nekom drugom mjestu koje je odredio poslodavac. Gdje će boravit za „vrijeme pripravnosti“ bira (odlučuje) radnik, uz određena ograničenja. Vrijeme koje radnik de facto provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca smatra se radnim vremenom i to neovisno o mjestu gdje ih je radnik obavio. Bitno je da je to odredio poslodavac. Ovo mora biti uređeno kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu, a to znači da to poslodavac ne može jednostrano odlučiti („odrediti“).
Ima i drugih problema i pitanja o radnom vremenu, kao što je: vrijeme provedeno na putu (službenom putu i vrijeme dolaska i odlaska na posao i s posla). Do sada je sud Europske unije imao stajalište da se vrijeme radnikovog dolaska i odlaska na posao ne smatra radnim vremenom. Sada i u tom smislu ima i drukčijih mišljenja, kao npr. kada se radi o radnicima koji rad obavljaju na terenu kod različitih „klijenata“. U pitanju je i odnos prema zaštiti sigurnosti i zdravlja radnika. Vozač „službenog automobila“ koji vozi na službenom putu ima pravo da mu se svo to vrijeme rada računa kao radno vrijeme.
