Zaštita povrijeđenih prava radnika u radnom odnosu znači skup radnji, rokova i organa u slučaju da se prava koja su propisana ne ostvare ili ne ostvaruju. To pravo jamči Ustav države u skladu s međunarodnim (univerzalnim), regionalnim i nacionalnim (hete ronomnim i autonomnim) propisima.
Prava iz radnog odnosa za radnika su, u pravilu osobna, neotuđiva i ne prenosiva. Ona se reguliraju, realiziraju (ostvaruju) i zaštićuju.
Ako se ne realiziraju ili bolje reći ako radnik smatra da su mu propisana prava povrijeđena ima pravo na zaštitu povrijeđenih prava. Zaštita prava ima dva oblika: jedno je interna (unutarnja) zaštita neostvarenih odnosno povrijeđenih prava, a drugo je vanjska (eksterna) pred organima izvan poslodavca. Ta zaštita ostvaruje se pred Prekršajnim sudom i pred redovnim sudom pred kojim se vodi individualni radni spor. Ono pred prekršajnim sudom dolazi, u pravilu, na intervenciju inspektora rada.
Pred redovnim sudom vodi se individualni radni spor. Tužitelj može biti poslodavac ili radnik (kao i tuženik). Tužbeni zahtjev odnosi se na poštivanje propisa ili ugovora o radu od jednog ili drugog subjekta.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac svojom odlukom povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.
Tužba treba sadržavati određeni zahtjev u pogledu stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se potvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati podnesak.
Zaštitu povrijeđenog prava, ako se ne radi o novčanim potraživanjima, može pred sudom tražiti samo radnik koji je prethodno tražio zaštitu (interno) pred poslodavcem.
Pred sudom je teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor. Zakon o radu propisuje kada je teret dokazivanja na poslodavcu pa i u slučaju da je poslodavac tužen.
